TUZLARIJE - KULTURASinan Alić Besjeda na predstavljanju knjige „Jutro u banci i druge priče“ Petra Lukovića Bašta Narodnog pozorišta u Tuzli, 06.09.2013  Sve, ili preciznije gotovo sve, što je obuhvaćeno koricama knjige „Jutro u banci i druge priče“ Petra Lukovića pročitao sa na sajtu e-novine. Ipak, kada mi je knjiga došla u ruke sa zadaćom da nešto prozborim o njoj shvatio sam da ponovno čitanje donosi nove impresije, tjera na razmišljanje. Tražio sam paralele sa sličnim u srpskom spisteljstvu, bez obzira što nije riječ o klasičnom književnom tekstu nego o žurnalističkom proizvodu koji u značajnoj mjeri prelazi granicu koja dijeli književnost od žurnalizma. Analizirao sam Petrove rečenice, jezičke konstrukcije, pitao se zašto Luković ne može bez JE i BE glagola i koliko je sve to u funkciji onoga što autor želi da kaže I šta sam našao. „Jutro u banci...“ je izvanredna dramaturška podloga koju bi neki režiser mogao postaviti i na scenu. Petar se bavi vlašću. Kritikuje je bespoštedno, ruga joj se, podsmijeva joj se, zajebava se sa njom. Tako neodoljivo podsjeća na mladog Nušića. Ali on ide i dalje. Žestina njegove kritike više ga približava Radoju Domanoviću. Petar je u svojoj kritici vlasti i vlastodržaca nepomirljiv, radikalan kao i Domanović. I dok se Nušić podsmjehivao vlasti reprezentujući prilično pomirljivo negodovanje čaršije i zajedljivosti činovništva, Domanović to čini nepokolebljivije. On je njihov protivnik kao što je to i Luković u odnosu na sadašnju vlast u Srbiji. On se od Nušića razlikuje i po tome što su njegovi likovi stvarni, njihove gluposti, podvale, neznanje i nesposobnost autor osjeća na vlastitoj koži. Luković se od Nušića razlikuje i po tome, što je sasvim sigurno, da ga ni jedna vlast neće nagraditi konzulskim mjestom, na primjer u Banjaluci. Na sreću Rajka Vasića. Veoma su interesantne, moglo bi se kazati i orginalne Lukovićeve jezičke konstrukcije, kada iskazuje nezadovoljstvo spram vlasti čiju nesposobnost, šlampavost, tvrdglavost, birokratsku osionost susreće na svakom koraku i uvijek je personalizira. Sve frca od pridjeva i glagola. Evo samo nekih: Jebeš državu koja se brani propisima; Sestru im ***** demokratrsku; da te jeb´o kompjuter; Jebo te blagi bog; patriotska švaleracija; žitkoliki gmizavci; tradicionalno bolesni Jeremić, kod kojeg diplomatska bolest napreduje; razulareni Dušan Bajatović, Mlađan Dinkić, profesionalni žigolo, SPS ergela; domaćice koje jednako seksualno uzbuđuju zločini i Tadićev osmeh; Srbija do Pekinga, a od Pekinga Republika Srpska; strašno je kada vidiš da ti je predsednik glup, a naročito kad vidiš da njegova glupost postaje popularna; Sveto Srpsko Trojstvo su: smrt, lopata, masovna grobnica; religozna raspamećenost; ni bijeli luk klanjem jeli, ni crni luk streljanjem mirisali; zašto sam se posrao na vlastiti život; svakom je partijsko govno najslađe; emocionalna imbecilnost; ********* druže sudija; fašističke slobode; gde god se okreneš, pravosuđe ti je otpozadi; trenuci mentalnog nudizma; ***** nije polni organ, ona je stanje svesti... I ono što je posebno zanimljivo istu količinu nemilosrdsnoti Luković pokazuje i kada piše Tadiću, i omiljenoj Malovićki i Nemaji Kustrurici ili kada prisluškuje razgovore Kuštince, Dinkića, Ilića, Jovanovića, Dačića, Krkobabića, Homena i drugih iz političke nomenklature današnje Srbije. Zanimljvo je što u ovoj knjizi možete pronaći i krležijanski duge rečenice, pronašao sam neke i za više od 130 riječi - pola stranice ove knjige, ali čitaoca to ne zbunjuje, uvijek mi je jasno šta pisac hoće da kaže. O Lukovićevoj vulgarnosti. To je ono što mu mnogi zamjeraju. Posebno sam analizrao te rečenice i nisam našao nigdje da je psovka višak. To kresanje u brk uvijek je na pravom mjestu i u pravom trenurtku: glupst vas prvo nervira, onda to raste do mučnine u stomaku i kad Luković kresne vidite da je to u pravom trenutku, učini vam se da biste i vi baš u tom trenutku nekome jebali sve po spisku. Luković to čini maestralno. Pokušao sam izbacivati psovke iz rečenica, ali dobio sam onda mlohav neuvjerljiv tekst. Pokušao sam ih prevesti sa srpskog na bosanski i dobio isti rezultat. „Jutro u banci...“ je interesantna knjiga jer je možete čitati sprijeda, od sredine otpozadi i uvijek ćete biti na tragu žestopkog obračuna Lukovića sa vlašću. Možete malo i ekspermenisati. Naprimjer da imena Tadića, Dačića, Dinkića, Hovanovića ičli Krkobabića zamjeniti našim perjanicama Dodikom, Čovićem, Lagumdžijom Radončićem ili Tihićem i shvatićete da sve izvrsno funkcionira. Kao i kada ime Nemanje Kusturice zamijeniti imenom Abdulaha Sidrana, koji se, uz pomoć suda, želi približiti Meši Selimoviću. I šta da kažem na kraju? U Lukovićevom stilu: Jebeš državu koja nema e-novine ni Peru Lukovića. |