TUZLARIJE - KULTURAOgnjen Spahić, dobitnik Nagrade Meša Selimović  Kao baciti kamen u prazan bunar
Ovo Vam je prvi roman i druga objavljena knjiga, a za nju ste dobili nagradu za koju se ističe da je “poštena, neideologizirana”? “Vjerujem da je tako. Drago mi je da je prva nagrada u mom životu baš Nagrada Meša Selimović i što se to desilo u BiH, odnosno u Tuzli. Ta knjiga je, kako sam i rekao i prilikom dodjele nagrade, napisana u Podgorici, objavljena u Zagrebu, a nagrađena u ovom lijepom gradu.” Mogu li se te okolnosti smatrati i dobrim marketinškim potezom? “To, nažalost, ima malo veze sa marketingom. U principu, objaviti knjigu u Crnoj Gori je kao baciti kamen u neki prazni bunar, a tamo nema dna. Jer, Crna Gora nema regularnu izdavačko-distributivnu mrežu. Nema, dakle, državu koja je spremna makar minimumom sredstava da pomogne izdavače ili pisce. Tako da to što je roman objavljen kod Duriex-a u Zagrebu u saradnji sa Otvorenim kulturnim forumom sa Cetinja je jedna pusta sreća, koja opet proizlazi iz nekog talenta svih tih ljudi koji pišu u Crnoj Gori, mislim na Brkovića i Nikoladisa. To što je knjiga, s druge strane, objavljena u Hrvatskoj apsolutno ne predstavlja nikakva ograničenja jer je to jedan te isti jezik, to je najvažnije. Da li će ona biti objavljena u Hrvatskoj ili BiH, to je sad manje važno jer je nagrađena ovdje.” Imaju li mladi pisci u Crnoj Gori ikakvih šansi za objavljivanje knjiga u svojoj zemlji. “Nije baš sve tako crno. Postoji jedna mala grupa pisaca - šta to može biti veliko u Crnoj Gori ne znam - postoji jedna manja grupa čitalaca koja se bavi tom novom crnogorskom književnošću koju zanima to što mi pišemo. Tako da se na jedan način osjećam dobro kao pisac i u Crnoj Gori.” Glavni likovi romana su leprozni ljudi. Otkud takva ideja? “To je sasvim slučajno. Pročitao sam nešto slično u jednoj Rojtersovoj reportaži prije nekoliko godina. Zaprepastila me činjenica da tamo postoji neki leprozorijum u Rumuniji i da tamo gotovo još uvijek na starozavjetni način postoje i pate neki ljudi. Krenuo sam od te činjenice, nisam želio da se opterećujem nekom faktografijom, jer mi ona uvijek zasmeta, često zadaje na krivi put, tako da je moja knjiga čista fikcija kroz koju se mogu očitati, pretpostavljam, neke metafore.” A ko su normalni i zdravi ljudi? “Nema zdravih ljudi u knjizi. To je priča o likovima izdvojenim u jednu zgradu, neki ocvali zamak, o njihovim sjećanjima, životu i pokušaju da se izdvoje iz situacije u kojoj jesu. Sve što dodirnu postaje odvojeno iz tzv. normalnog svijeta. Sve što njihove ruke dodirnu, sve što dodirne taj dah strašne bolesti prestaje da postoji za nas tzv. normalne i zdrave ljude. To je pitanje ko je tu zdrav a ko nije, da li su tu u pitanju neke duhovne, duševne bolesti i pozicije tijela u svemu tome. Razmišljao sam o tome na taj način”. Dvadeset do dvanaest Ivan Lovrenović, predsjednik žirija za dodjelu Nagrade Meša Selimović (dodjeljuju za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na govornom području BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore) u nedjelju navečer kazao je da 20 minuta prije početka ceremonije, članovi žirija još nisu znali ko je dobitnik. Razlog - knjige koje su ušle u najuži izbor su jako dobre, a odlučivanje o najboljem romanu nazvao je do sada i najdramatičnijim. Onda su ipak odlučili da nagradu dobije Ognjen Spahić, mladi crnogorski književnik za svoj roman Hansenova djeca. Ognjen Spahić je rođen 1977. godine u Podgorici, novinar je redakciji za kulture u neovisnom listu Vrijeme. Priredio(la): vanishroach/oslobodjenje |