TUZLARIJE - KULTURA

08.09.2013.
Nagrađena priča
Magično mjesto Saše Simića


Kako smo već pisali, Tuzlak Saša Simić osvojio je prvo mjesto u kategoriji do 30 godina za kratku priču „Magično mjesto“ na Sedmom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović“, koji je održan u Novom Sadu.

- Nakon objave na vašem portalu, uslijedili su brojni pozivi prijatelja koji su mi čestitali i bio sam prijatno iznenađen reakcijama. Izrazili su želju da pročitaju moju priču, pa sam iz toga razloga odlučio da je podijelim sa svima - rekao je Saša za Tuzlarije.



Magično mjesto

Za neke neprospavane noći, za neka maštanja i snove, za lijepe i loše trenutke, za nas...

Staza koja vodi do tog magičnog mjesta, mjesta na koje idemo, je uska, grbava i blatnjava, neravna i klizava. Nešto kao kozji put. Okolo je drveće, gusto, jedno do drugog, krošnje se dodiruju, sapliću kao trava na polju koje viri iza. Sunce pokušava da dopre do naših lica, tijela ali se bori, teško je kroz gustu krošnju. Polako, korak po korak, uporno, koračamo ka Mjestu, na kojem će se desiti nešto magično, osjećam to, znam to, stomak me opominje na to, neki bol iznutra svakim korakom me opominje na to, upozorava. Svaki korak je kao vječnost, noga ide ka naprijed al nikako da dodirne zemlju, a kad dodirne ona druga polako, ko da je sama za sebe, jedva se pokrene i napravi slijedeći korak. I tako, korak po korak, krećemo se ka negdje, Mjestu, koje će se prikazati kada ga vidim. Šuma postaje rjeđa, odjednom, drveće postaje manje, krošnje odjednom nestaju, i ispred nas se ukazuje polje, zeleno i prostrano, pogled se gubi i traži tačku, al nema je, samo zeleno ispred. Da li je to, to? Da li je to magično mjesto? Ali, u snu je bilo jezero, plavo i malo, široko i duboko onoliko da ribe plivaju u njoj, u snu. Tražim pogledom jezero, vidim tebe, nasmijana magičnim osmijehom na licu, tanka majica prekriva tvoje tamno tijelo, ramena ističu tvoj vrat, koji se prkosi vjetru, i polako čuva glavu, slatku, malu sa dva dragulja u sredini, oka tvoja dva, koja pogledom na mene u meni spokoj i mir ispliva na površinu.

Pogled se polako spušta preko tvoje majice, ide niže, preko nogu, i ugleda vodu, koja je pod nogama tvojim. Pogled prati vodu, noge ga prate, i korak se ubrzava, i odjednom, ispred magija. Jezero, plavo, mirno i mistično, okolo ga čuvaju drvce, šipražje i granje, braneći ga od pogleda i ljudske ruke. Pogled prelazi i upija tu magiju, to magično mjesto, koje se urezalo u sjećanje, i ne ide nikamo, ne isparava samo je jače, svakom minutom. Ti, stojiš iza, čudnog pogleda, ne jasnog, ko da je samo meni ovo mjesto lijepo. Ne sviđa ti se vidim. Odjednom, dvije male srne protrčaše pored nas, stadoše pored vode, i graciozno se sageše da piju vodu. Zastadoše, okrenuše se ka nama, pogled upret u tebe i ko da te neka čarolija pokrenu, krenu ka njima. Ruka ti krenu ka vratu, lagano mu pređe preko glave do vrata i preko leđa. Srna, lagano izvi vrat, jezikom dodirnu ti ruku, glavom i očima ko da reče „ hvala“ i ode sa svojom sestrom, bratom, daleko u šumu. Ti, okrenu se prema meni i sa osmijehom na licu, reče: ovo je prelijepo, ova šuma, jezero i sve oko nas je magično“.

U tom trenutku, ispred nas, u jezeru, jato riba poče svoju igru, malo, malo skakačuju po površini vode, kao da nas izazivaju. Odjednom ništa više nije važno, ni priča ni riječi, ni misli ni obaveze, samo ti i ja i tišina oko nas. Lagano te grlim, rukama oko vrata, tvoja glava pada na moje rame, i ja se lagano utapam u tvoju kosu, koja kao oblak me miluju po licu. Dugo bih ja ovako ostao. Onda zagrljeni, onako kao što mi to znamo, ti ispred mene, a ja iza tebe, obadvije ruke na tvojim ramenima, šake ispred, na stomaku ukrštene sa tvojima i lagano koračamo istim zajedničkim koracima. Onda sjedamo na obalu jezera, zagrljeni i skupljeni u klupko, gledamo u jezero, i šutimo, nema potrebe riječima kvarit trenutak. Odjednom, okrećeš se, pogledaš u mene i lagano kreneš usnama ka mojima. Sladak okus usana, u meni budi nešto, i prepuštam se čarima poljupca. Grlim te, lagano rukom prelazim kroz kosu, dok se tvoji prsti igraju na mojim leđima. Poljubac traje vječno, kao i san, java, maštanja i želje, osmjesi, sve to zajedno čine to mjesto magičnim onakim kakvim sam zamišljao.

Lagano, al sigurno se vraćamo nazad, teških nogu nazad koračamo, sa nekim drugim osmijehom na licu, sa drugim osjećajima u srcu, duši, iznutra. Drugi osjećaj koji kaže da se nešto promjenilo, da ništa više nije kao prije i da neće biti. Jer smo doživjeli to mjesto zajedno, magično i naše, osvjetlilo nas, duhovno napunilo i spojilo na neki drugi, duhovni način, više od tjelesnog zadovoljstva, onog koji se riječima opisat ne može. Osjetiš i ti to, ništa ne govoriš al osjetiš, i oči tvoje govore za tebe, pogled isto, govor tijela je čudo, on govori i kad se mi borimo da ne kažemo ništa, tijelo je to koje govori za nas. Okolo više nema svjetla, sunce je zašlo, mrak polako pada, a mi koračamo ka negdje, ka nekoj tački koja vodi ka nekom zadovoljstvu, ka našoj kući, mjestu koje nas brani od zla, mjesto koje je tvoje, i mjesto koje je moje. I opet kad smo zajedno, gradimo nešto naše, samo moje i tvoje, na koje ne može uticati niko, jer naš svijet je jak, otporan na sve, i niko ne može i da hoće ući i narušiti naš mir, jer ja ću se boriti za to, životom ako treba.

I san se okonča, teškog srca se probudi, pogleda kroz prozor, sunce, šuma, al nema putića, nema tebe, nema jezera i nema onog osjećaja. Al ti su tu, u glavi i mislima, šetaš, koračaš kao u snu, sa mnom i pored mene, kroz sve, zajedno, jer je tako lakše.




Vezani tekst:
Tuzlak Saša Simić jedan od laureata

S.P.

Osmrtnicama ba smrtovnice