TUZLARIJE - KULTURA

18.09.2013.
Danas na XX Tuzlanskim pozorišnim danima
Dolazi ˝Majstor˝ iz Zenice


Bosansko narodno pozorište Zenica predstaviće se danas u 20 sati publici Tuzlanskih pozorišnih dana predstavom "Majstor" napravljenoj po tekstu Ronalda Harwooda i u režiji Dine Mustafića. Riječ je o novoj predstavi koja je svoju premijeru imala prije svega desetak dana u Zenici.

- Početkom sezone dobili smo poziv iz Direkcije festivala Tuzlanski pozorišni dani, te nas iskreno raduje to što ćemo ovo veliko produkcijsko ostvarenje prvi put igrati van matične kuće i što ćemo imati reakciju tuzlanske publike, rekli su iz BNP-a Zenica.



Ronald Harwood:

Majstor

Režija: Dino Mustafić

Autori predstave

Režija: DINO MUSTAFIĆ
Scenografija: VEDRAN HRUSTANOVIĆ
Kostimografija: LEJLA HODŽIĆ
Muzika: GRUPA „BEL CANTO“
Dramaturgija: LJUBICA OSTOJIĆ
Koreografija: GJERGJ PREVAZI
Videoart: BOJAN MUSTUR
Producent: HAZIM BEGAGIĆ
Izvršna producentica: SANDRA IKANOVIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC

Podjela uloga

Roman Kozačenko: MIRALEM ZUBČEVIĆ
Marijan Stoun: SNEŽANA VIDOVIĆ
Džulijan Fild: ROBERT KRAJINOVIĆ
Kresida Fild: LANA DELIĆ
Sestra Sofija: FAKETA SALIHBEGOVIĆ-AVDAGIĆ
Nikita Fedorenko: MUGDIM AVDAGIĆ
Detektiv inspektor Vošborn: ENES SALKOVIĆ
Detektiv policajac Mejder: NUSMIR MUHAREMOVIĆ

Riječ reditelja

Ljubi bližnjeg svog zločinca

U epilogu knjige o ratu u Bosni i Hercegovini Ljubi bližnjega svoga Peter Maass piše: "... sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači ili šta može značiti kada si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to sto vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo."

Sada se već može reci da Bošnjaci prave i treću fatalnu grešku, puštaju "divlju zvijer" laži i obmana da ponovo kida istinu, koja je jedini lijek za naše ozdravljenje, jer doći do istine znači dosegnuti pravdu u ime svih zaboravljenih žrtava. Istina ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva, upravo zbog toga Bošnjaci imaju moralni imperativ da insistiraju na tome kako se svaka riječ o ratu mora čuti, svaka suza pamtiti i svaka žrtva zapisati. Bošnjaci nemaju razloga da se boje istine o ratu u Bosni i Hercegovini, jer nisu činili masovne i organizirane zločine, sistemske progone. Zato je važna namjera potpredsjednika Federacije Svetozara Pudarića da obilježi mjesto stradanja Srba u opkoljenom Sarajevu, čime se neće ni najmanje izmijeniti karakter odbrambenog rata kojeg su Sarajlije vodile u najdužoj opsadi u historiji čovječanstva. To je civilizacijski čin pijeteta i sjećanja koji ne želi isključiti ni jednu žrtvu, bez obzira iz kojeg je naroda, jer samo tako možemo ovladati prošlošću da bi krenuli dalje u budućnost i demokratsko društvo. Jedini način da to učinimo je da njegujemo kulturu saosjećanja i empatije, kako buduće generacije ne bi nikada ponovile okrutnosti prema onima koji su drugačije nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Bošnjaci imaju to historijsko iskustvo u svom sjećanju i iz Drugog svjetskog rata i bliske prošlosti (1992 - 1995), stoga imaju odgovornost da promijene epohu postdejtonske BiH, koja je bila obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama, ali i prema vlastitoj sudbini žrtve koja ne smije ništa predati zaboravu, jer to znači izjednačiti dobro i zlo.

Upravo je to učinila Skupština Kantona Sarajevo svojom sramnom i manipulatorskom odlukom kojom daje punu podršku Ministarstvu za boračka pitanja KS-a, da u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i svim drugim mogućnostima, a u okviru predviđenih sredstava za sufinansiranje pravne pomoći branilaca BiH u budžetu KS-a, pruži sve vrste pomoći osmorici uhapšenih osumnjičenih za zločine nad srpskim i hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u logoru "Silos" i drugim mjestima zatočenja na području općine Hadžići u periodu od 1992. do 1995. godine. Svjedoci smo 15 godina kako ovakve odluke dolaze iz svih etničkih zajednica kao "organizirana nevinost" u kojem niko nije bio počinitelj, svi su žrtve onih drugih, čime se ispisuju nove stranice etnocentričke historije naših heroja i patriota koji imaju samo značaj u dnevnopolitičkim konfliktima i jeftinoj demagogiji pribavljanja glasova. Neodgovorno i nemoralno odsustvo društvene svijesti i savjesti prema značaju istine i istraga koje se vode protiv osumnjičenih za ratne zločine, nastavak su zla koje ponižava žrtve i produbljuje jaz među etničkim zajednicama, stvara budući prostor za galopiranje Maassove "divlje zvijeri" budućih sukoba i nesporazuma.

U romanu Imrea Kertesza Likividacija Judit kaže B.-u, rođenom u baraci Birkenaua: "Sigurno si u pravu, svijet je svijet ubica, ali uprkos tome ja ne želim vidjeti svijet kao svijet ubica, ja želim vidjeti svijet kao mjesto na kojem je moguće živjeti".

Hoćemo li ostaviti našoj djeci budućnost koja će biti u stanju slijediti takav svijet?

Dino Mustafić
(Oslobođenje, 5.11.2011.)





Riječ dramaturginje

Između zločina i kazne

Drama Ronalda Harwooda Majstor predložak je za našu predstavu i, bez dvojbe, majstorski je dramski tekst. Eksplicite prezentira pisca visokog spisateljskog umijeća, znalca drame i njezina utjecaja na konsumenta, osobito u angažiranom, aktualnom, ali i univerzalnom segmentu. Kako povijesnom, tako i kontinuirano prisutnom, opetovanom stanju i zbivanju u ljudskom društvu. I ljudskom biću ponaosob. To je u startu drama koja nas se izuzetno tiče. Formulira bitna pitanja. Angažira gledaoca, bez mogućnosti da ostane neutralan i indolentan. Tekst se opire  kraćenju, jer teško da  ima praznih hodova i predaha. Svaki lik je vrlo bitan u dramskoj strukturi, a nosi, također, i  složenu vlastitu dramu. Bijeg je apsolutno nemoguć, jer bivate suočeni s problemom, samim sobom i vlastitom zbiljom. O čemu je zapravo riječ? Čime nas je tako snažno ovaj tekst potakao da uđemo, bez ostataka, u građenje scenskog svijeta ove predstave?

Ponajprije o omjeru zločina i kazne, što je zapravo vječna i uvijek aktualna tema. Ni nama, sad i ovdje, uopće nije strana, dapače. Postala je nerazlučiv dio naše svakodnevice, kao i naših noćnih mora.

Ronald Harwood bavi se u ovoj drami centralnim likom, Romanom Kozačenkom (78), zvanim Romka, koji je kao mlad učestvovao u stravičnim pogromima Jevreja u Ukrajini u Drugom svjetskom ratu. Našavši se, kao i mnogi učesnici istog, između fašizma i staljinizma, bez zrelosti i mogućnosti da pronađe neku pravu stranu u ratnim zbivanjima. Pedeset godina potom, živi mirno u Engleskoj kao pratilac i neka vrst sluge bolesnog majora Lenarda, i njegove obitelji. Falsificirajući okolini i sebi samom vlastiti identitet, koliko svjesno koliko nesvjesno, pitanje je. Potisnuvši, koliko je moguće, sav užas u kom je bio aktivni učesnik. Poslije pedeset godina, Romka se mora suočiti sa svim tim; pravda jest spora, ali i dostižna. Ali šta je tu kazna?

Zločin je neupitan, apsolutan, počinjen nad bespomoćnim ljudima, ženama, djecom, starcima, samo zato jer su bili Jevreji. Ali k tome i sugrađani, znanci, susjedi. Da li je adekvatna kazna sam život Romkin sa svim tim? Ili će biti zatvor poslije suđenja tom oronulom starcu na kraju životnog puta? Na kojemu se pokušao iskupiti kako je mogao i znao, ili je vjerovao da je to moguće? Da li je adekvatna kazna 30 godina robije njegovom komandantu, Nikiti Fedorenku (82), koji pristaje svjedočiti na mogućem sudskom procesu Romki? I da pri tom izjavi kako bi ponovno učinio isto, bez kajanja i bilo kakve sućuti.

Roman Kozačenko uporno tvrdi da je to počinio neki drugi čovjek, njegov imenjak, da je pogreška u pitanju, da on nikog nije ubio. Da li je to bio neki drugi čovjek u zbilji, ili u njemu samom? Da li je fašizam mrtav? Zlo je učinjeno. Zlo se i dalje danomice čini diljem ovog Planeta. Odsvakuda prijeti. Da li i u nama postoji neki “Romka II”, koji nosi zlo, i spreman je na čin kad se za to steknu uvjeti? Postoji li, zapravo, kazna u pravom omjeru? Pitanja se umnažaju. Izvolimo odgovoriti.

Jedino što ne možemo, odgovoriti da nas se sve to ne tiče. Zašto? Zato što nas se tiče itekako. I s glavom skrivenom u pijesak, mi smo, također, u svakom trenu izloženi zlu. Bilo da ga činimo ili trpimo. Kako ga zaustaviti? Šutnjom, posigurno ne!

Ljubica Ostojić


Osmrtnicama ba smrtovnice