TUZLARIJE - KULTURABh. književnik Šejla Šehabović o novoj knjizi ˝Car Trojan ima kozje uši˝ ˝Ne vjerujem u vječne vrijednosti˝ Zbirka priča "Car Trojan ima kozje uši" Šejle Šehabović, mladog bosanskohercegovačkog književnika, prošle sedmice izašla je iz štampe. Knjigu je izdala Naklada "Zoro" Sarajevo - Zagreb, a promovirana je u okviru ovogodišnjih Susreta književnika u Tuzli. Šehabovićevoj je ovo druga knjiga, a prije ove zbirke priča, objavila je zbirku poezije "Make Up", koju su čitalačka publika i kritika odlično prihvatile što potvrđuje i nagrada na prošlogodišnjem Sajmu knjige u Sarajevu. NN: Kako ste došli na ideju da Vaša prva zbirka priča nosi naslov "Car Trojan ima kozije uši"? ŠEHABOVIĆ: Knjiga je naslovljena prema bajci koja govori o tome kako se istina, usprkos svim zabranama, društvenoj surovosti i socijalnim uvjetima, ne može sakriti. Uvijek postoji neki dio kulture koji "izraste iz zemlje" i otkriva istinu. Ovo je knjiga o licemjerju društva u kojem živimo. Iskoristila sam obrazac bajke, zato što govorim o periodu odrastanja, periodu kada u svijet odraslih ulazite na način da vas uče kako da budete licemjerni. Upravo zato sam za naslov svoje knjige uzela naslov bajke. Zbog toga što vas u djetinjstvu uče o nečemu što nikada nećete doživjeti. NN: Zbirka ima jedanaest priča. Da li su one povezane? ŠEHABOVIĆ: Priče su povezane, a glavni vezivni faktor je da one govore o iskustvu traume koja se tiče odrastanja i spoznaje vlastitog kulturološkog spola, a tiče se i ratne traume. To troje je za mene usko povezano, jer je knjiga vezana za određen period mog života i naše kulture. Ne vjerujem u vječne vrijednosti i mislim da je vrlo bitno kojem vremenu tekst pripada. NN: Kažete da pišete s aspekta žene. Šta to znači i postoji li razlika u pisanju s aspekta muškarca i žene? Šta zapravo znači "žensko pismo"? ŠEHABOVIĆ: Uvjetno rečeno, sve ovo što radim može se nazvati ženskim pismom. U teoriji ovakve odrednice koristimo uvjetno zato što podrazumijevaju neku vrstu getoizacije. Sebe ubrajam u žensko pismo, razumjevajući tu getoizaciju, svjesna sam da se time odvajam od glavnih tokova u književnosti. U jednom momentu to je kulturi vrlo bitno. Žensko pismo razumijem kao nešto što je suprotstavljeno vladajućoj patrijarhalnoj matrici, historiji svjetske književnosti, koja je, zapravo, historija muške književnosti. Ja tako ne pišem. NN: Kao profesor teorije književnosti i bosanskog jezika možete li ocijeniti koliko se u BiH i regionu razvilo "žensko pismo"? ŠEHABOVIĆ: Povećava se broj onih koji se bave izučavanjem ženskog pisma. Ta intencija u svjetskoj književnosti postoji mnogo duže. Kod nas je do sada slabije prepoznavana u kritici. Mislim da se konačno ti glasovi koji se pojavljuju počinju institucionalizirati. Njima se daje neka vrsta potvrde. NN: Kako gledate na stav onih koji se bave književnošću, a koji kažu da ne postoji odrednica "muško - žensko pismo", nego postoji samo "dobro pismo"? ŠEHABOVIĆ: Prvo treba definirati šta znači dobro pismo. U teoriji dobro pismo ne postoji. Postoje određeni kvaliteti teksta, formalni, etički, otvorenost, zatvorenost za interpretaciju... Dobar tekst je laička odrednica za nešto što se meni ili vama sviđa. Ne vjerujem da je nešto samo po sebi dobro ili da ono što je meni danas dobro po nekom automatizmu sutra neko mora da poštuje. NN: Na čemu trenutno radite, pišete li nešto novo? ŠEHABOVIĆ: Završila sam novu knjigu poezije "Neću da budem poetesa". Sa nekim stvarima sam sada načisto, mislim da imam pravo na intimnu priču i neću da je sakrivam metaforičkim značenjima. Knjiga će biti feministička i bit će moja. Puno pišem, ali dugo nisam imala hrabrosti da objavljujem. Srećom, ta vrsta lažne skromnosti i skrivenih ambicija kod mene je završena odrastanjem. Priredio(la): tz / nezavisne |