TUZLARIJE - KULTURAKritika predstave ˝Stanica˝ Splet monoloških partitura Piše: Vojislav Vujanović  Svi su oni bili vođeni nekim interesom da bi se našli pred stanicom, i sve je te njihove interese presjekla granata. Tako je priču o svojim junacima započela Emina Goletić, spisateljica čije ime nije poznato u književnim krugovima. Po informacijama, ona je studentica RGG fakulteta i u jednom trenutka, poslije svađe sa majkom, sjela je i napisala ovu dramu. Da li je istinita ova priča ili nije, nisam provjeravao, ali sam prihvatio otvorenu činjenicu da smo na sceni TKT gledali izvedbu ove njene drame, čiji su protagonisti bili glumci ovog teatra. Drama se zove «Stanica», a likovi su: Gospođica, Ona, On, Muškarac i prosjak. Sudbina nekoh junaka je egzemplarna: jedan od njih je odgojen u braku dvojice muškaraca, jednoga je mati rodila na stanici, ostavila ga tu i stanica mu je životni stožer, prosjak se razmeće činjenicom da svakog dana razgovara najmanje sa stotinu ljudi, psihijatrica liječi riječima ljude, riječima u koje ni sama ne vjeruje, Gospođica je krenula na put, ko zna odakle i ko zna gdje je naumila da stigne. I svi su se našli na stanici, povezali svoje sudbine u klupko, i, tek nakon smrti, uzrokovane eksplozijom granate, počeli razvijati svijest o sebi u grobnoj humki, čiji tajnoviti romor iz njih dolazi do nas kao šum onog tajanstva koje nas obuzima kada se nađemo u grobljanskom prostoru. Autorica drame nije našla ono čvorište u kome bi se isprerlele sudbine njenih junaka u nerazmrsivo klupko iz kojega bi se razvili sukobi, razvedeni u dijaloge sa usponima i padovima dramaturške linije, iako se takva mogućnost i nagovještavala. Uostalom, autorici i nije bio cilj da od sudbina svojih junaka gradi dramu bilo kojih unutarnjih određenja, ona je htjela čuti ispovijed njihovu, njihova htijenja i njihova nadanja. Ono što je presjekla granata dok su se nalazili pred stanicom kada je granata eksplodirala. Htjela je doznati: ko su ti ljudi kojima je presječena životna putanja tim ukletim trenutkom. Najdinamičniji je Muškarac. On je rastao i razvijao se u «braku» dvojice geja, i krenuo u šivot sa tim žigom kojega bi se, na svaki način, htio osloboditi, dokazati da je on zreo muškarac i, žustrim gestama, napadnom razmetljivošću i glasovnom orljavom, nastojao to i dokazati. Čak, on se razmeće svojim uspjesima kod žena, uvjerava nas da ih je imao na pretek. On je zaljubljen u Gospođicu koja se pojavila u njegovom vidnom polju i – nestala u nepoznatom pravcu i on pokušava pronaći je, a žudnja se, do halucinantnosti, razbuktava u njemu. Hlače je spustio do kukova, korak je širok, ruke je zario duboko u džepove i, bez kontrole, prelazi s kraja na kraj scene. Tumačio ga je Almir Kurtić, samouvjereno, sa snažnim akcentiranjem onih punktova u njegovoj monološkoj partituri, koji i jesu osnovni nositelji značenja. Te značenjske punktove je, očito je, pronalazio sam, svojom osebujnom stvaralačkom magijom i gledalište je istinski vjerovalo u njegovu invenciju, mada je, u razradi mizanscena, prihvatao intencije reditelja ili koordinatora koji mu je davao osnovne insignije mizanscena, ali ih je prihvatao svjesno, kao uvjete za eksponiranje sopstvenih stvaralačkih napona. «Ona» je, po cjelovitom razvoju dramske storije, stožerni lik. Tumačila ju je Samra Mahmutović. Raskošne stature, skladne građe, vizualne izazovnosti. Pomalo tajanstvenog pogleda, ova glumica ima sve predispozicije da se razvije u rasnu glumicu. Potrebna joj je punija svijest o razvoju unutarnjih stvaralačkih potencija. Ona prihvata rediteljeve upute i svesrdno izvršava njegova htijenja. Po tim htijenjima ona ulazi u prostor svojih halucinantnih stanja, prihvata sve spoljnje karakteristike tih egzaltacija, ali se još uvijek osjeća nedostatak unutarnje uvjerljivosti. Ali je, zato, neodredljivost puta kamo je krenula i gdje joj je cilj, oformila vlastitim osjećanjem izgubljenosti u prostoru i vremenu i upravo u tim dionicama je bila uvjerljiva. «On», stanovnik stanice, jedine svoje životne odrednice, ostao je u sjenci keracja Samre i Almira Kurtića, sa nedovoljno ozvaničene prisutnosti u prostoru drame. Možda ga je u tome sprečavalo ustrajno držanje u ruci mobilnog telefena čija se svrhovitost nije mogla doslutiti. A možda je interes gledališta bio posebno predisponiran na njegovu ličnost!? U drami su bila prisutna još dvs lika: Ona (psihijatrica) kjoj uloga, uistinu, nije omogućavala snažnije eksponiranje njenih snaga. Tumačila ju je Emina Goletić. Prosjak, koga je tumačio Haris Šertović, bio je oznakovljen standardnim elementima, bez traženja mogućnosti njegove individualizacije.Razlog za to se može tražiti u činjenici da je njegov zadatak bio i da izvrši adaptaciju rukopisa i da obavi rediteljski zadatak. U svakom slučaju ova predstava ima dubokog smisla jer nam je najavilo novo stvaralačko ime, novog dramskog pisca, kojih nikada nije bilo dovoljno u Bosni i Hercegovini. Tuzla, 29. 3. 2014. Vojislav Vujanović |