TUZLARIJE - KULTURAPozorišna kritika Vojislava Vujanovića Žena u mreži života Kolumne Vedrane Rudan, provokativne po općem mišljenju, a, u stvari, duboko proživljene, doživjele su i svoje scensko osmišljenje. Potrudili su se za to glumac Zijah Sokolović, ali kao dramatizator i reditelj i glumica Olivera Baljak kao izvođač.
Skoro dva sata je ova glumica ispisivala svoje smisaone kružnice na sceni Tuzlanskog Kabare teatra, i činila to u uzvijorenom ritmu, bez zastoja, poneseno, preuzimajući na svoja pleća sve one zamisli koje su, u tekstualni dio ugrađivali i Vedrana Rudan i Zijah Sokolović. Vedrana Rudan je ispisivala svoje kolumne i vremenskoj sukcesiji i Zijah Sokolović, i pored svoga dugogodišnjeg scenskog iskustva, ali i svoje invencije, uspio je u njima pronaći one kontinualne niti kojima se dokinula njihova parcijaliziranost i uspostavilo jedinstvo radnje i jedinstvo onog unutarnjeg toka svijesti kojom su nadvladavani hijatusi između pojedinačnih cjelina, kako ih je Vedrana ispisivala u svojim dnevničkim zapisima. Međutim, izvan ucjelovljivanja ovih zapisa ostala je mogućnost uspostavljana dramaturškog luka, sukcesija zbivanja bila je osnova na kojoj je zasnovan scenski predložak, zbivanja, uobličena u tekstualnu cjelinu, prevedena su u scenske sekvence, i to je, možda, bio dodatni napor koji je morala nadvladati glumica Olivera Baljak da bi predstava imala svoju ucjelovljanost i svoju zaokrušenost. Predstava se razvijala u značenjskoj ravni i, bez uspostave unutarnjeg njihovog gradiranja, i mogućnosti da se jedno duhovno stanje izvodi iz predhodnog, stanja u kome su se već uspostavljane pretpostavke za oblikovanje novog vida emotivnih postulacija: Olivera Baljak je morala skokom prelaziti iz stanje u stanje, u svaku sekvencu unositi onu energiju kojom je započinjala prethodnu sekvencu. U tom smislu se povremeno služila mikrofonom, ali je, u najvećem dijelu, morala direktno prelaziti iz sekvence u sekvencu dajući svojoj izvedbi mozaičan karakter, svaka sekvenca je imala svoj drugačije emotivno obojen kamenčić kojem je morala očuvavati njegovu autohtonu boju, ali, istovremeno, naći prirodno mjesto da se ne naruši cjelovitost kompozicije. I ona je to činila gotovo maestralno čineći svoje prelaze iz jedne istine u drugu najekspresivnijim zanosim svoje igre, obrubljivala svoje duhovne kamenčiće najživljim trenucima u kojima su se zrcalila dva snopa svjetlosti – snop onog proživljenog i snop novog koje je nahrupljivalo u njen iskaz. Sukobi njihovih paradoksalnosti isijavali su emocije koje su udvostručavale njenu izražajnu silinu dovodeći njene istine do spoznajnog usijanja. A svako od tih usijanja osvjetljavalo je jednu stranu kompleksa, jednu potresnu istinu onoga što se zove – Žena. A filozofema iz koje su se razvijale te istine, sa pijedestala Muškarca, nazivana je, sa pijedestala muškarca, pežorativnim nazivom – Kurva. Gotovo je nerazmrsiv splet svih mogućih aspekata iz kojih je Olivera Baljak pokušavala osvijetliti bît žene, njenu opstojnosti i njenu filozofiju življenja. Ti aspekti su se nizali u slijedu događanja koja se nisu mogla ukloniti iz dramaturške obrade predloška, ali su pojedini od njih zaskali prethodno izrečeni aspek, ili su se usijecali jedni u druge, a svi skupa su imali svoj tragički ishod. Žena je – istina trpnje, podložnosti, strijepnje i iščekivanja reakcije muškog principa. Taj odnos muškog i ženskog principa Olivera Baljak je dovela do klimaksa u pitanju definicije ubojstva. Religija, Veliki sudija, okvalifikovala je abortus ubojstvom. A ubojstvo je kažnjivo, ono se žigoše i sa pravnog i sa moralnog stanovišta. A kada muškarac ubija čovjeka na ratištu, onda njegova ubojstva bivaju okvalificirana – herojstvom! Žena je uvijek u iščekivanju, muškarac se pojavljuje kao da dolazi iz magline, otvori se u povodu nekog izuzetnog blagdana, ili za Osmi mart! S druge strane, ona odgaja djecu, strijepi nad njihovom sudbinom, njihovim školovanjem i svim drugima aspektima koji se pojave na osi života, na njenim plećima je sve, ona se izbezumljuje u mreži života i ne može se osloboditi te mreže! |
