TUZLARIJE - KULTURA˝Naši dani˝ Od grotesknog do tragičnog Piše: Vojislav Vujanović
Zvuči nevjerojatno: beogradski glumac Radoslav Milenković je nastupio na ovogodišnjem 12. TKT festu u Tuzli sa svojom monodramom «Naši dani» i to je bilo njeno hiljadu četiristo i pedeset osmo izvođenje! Pa ipak, u njegovom nastupu nije bilo ni traga od zamora ili opuštenosti: krupne graške znoja su se slijevale niz lice, ali u njegovoj igri nije bilo zastoja, njegove su se kretnje slijevale u ritmičke cjeline, nabrekle od svježine, kao da ih je izvodio na premijernoj izvedbi, njegove govorne parabole su, u suglasju sa sadržajem motiva, poprimale drugačije intonativnno sazvučje, da bi se, potom, skladale u široku orkestraciju intonativnih valera, a svaki valer je nosio u sebi drugačiju karakterološku oznaku uvedenog lika u storiju, čime se stjecao dojam o prisutnosti čitavog orkestra aktera. A akteri, dovedeni u takav položaj i sa jasnim svojim unutarnjim karakterološkim oznakovljenjem, pričali su neobičnu povijesnicu o jednom narodu ili, kako umjetnik kaže, o jednom plemenu koje je živjelo svojim specifičnim životom, izvan svjetskih regula, u kojem se običan čovjek obznani kao sveopće čudo. Predložak za svoju monodramu je načinio od satira Radoja Domanovića i od socijalno – kritičkih pjesama Vlasislava Petkovića Disa. Doba, koje je uokvireno u monodramsku partituru, jeste doba vladavine dinastije Obrenovića. Dramaturško rješenje je postavljeno u vidu putovanja. Putnik, rođen u ničim odredljivoj Nigdini, osim po nostalgičnoj očevoj priči koji se našao izvan okvira svoje domovine, dolazi do nekih dviju rijeka i zastaje pred gradom koji se, u daljini, ukazuje u izrazitoj bjelini i naziva ga «Belim gradom». Aluzija nije ničim skrivena, otvorena je i direktno čitljiva. Na obali rijeke upoznaje ribara koji, osobitim načinom govora, onim lalinskim načinom širenja nekih vokala i pomjerenim akcenatskih udara od onih na koje smo navikli, i tu već počinju iznenađenja koja, u nekim asocijativnim impulsima, podsjećaju na one od kojih je Džonatan Svift gradio svoje putopisne priče. Svojom pojavom u gradu izazvao je sveopće zaprepaštenje: bio je – običan, bez ikakvog odličja na sebi. To je među građanima Beloga grada izazvalo zaprepaštenje, dok su pored njega prolazili ljudi prekriveni odlikovanjima, neki su morali i kolica vući da bi mogli demonstrirati cjelinu svojih odličja. Brzo su ga okitili, a onda je krenuo na upoznavanje ličnosti koje su vršile razne državničke funkcije. U ovim dionicama monodrame dosta se jasno prepoznaju dionice iz Domanovićevih satira, oni razorni dikcijski udari koji su se duboko zarivali u obrenovićevsku vladarsku epohu, a u čijem je scenskom obličju Radoslav Milenković pronalazio onu karakterološku izvornost kojom se čitava epoha prepoznavala u svojoj istinskoj autohtonosti. Radoslav Milenković je, ubjedljivošću svakog svog izraza, svake geste i svakom govornom modulacijom, unoseći, ponekad, u igru i neku «caku» koja bi trebalo da osjenči i prvitanu osobenost nekog junaka, «coktanjem « usnama ili nekom karakterističnom gestom, najčešće, uzdizanjem hlača, oblikovao profile svojih «junaka» u svoj njihovoj primitivnosti. Sve je to poprimalo karakter spontanosti u igri Radoslava Milenkovića, ali i izuzetno poznavanje vremeneskog perioda iz koga je na scenu izvodio svoje junake. Glavna žaoka je bila usmjerena u ona bolna mjesta društvenog bića u kojima se ogledala ljenost, nebriga, neukost, osionost i bezočni vid iživljavanja nad narodom iz kojega se oslobađao i najniži stepen primitivizma. A narod je sve to prihvatao bez roptanja, čak sa tolikim stepenom podaništva da je previjanje kičme bio osnovni «modus vivendi». Domanovićeve invektive je Radoslav Milenković transponirao u sopstvenu zgađenost upućenu i tom podaničkom društvenom mentalitetu. Motiv sa oformljenjem opozicije zvuči potresnom grotesknošću, pa čak i odrunošću. I upravo se tu ogleda ona čistota misaonih preokupacija Radoslava Milenkovića, čistota koja se čini neiscrpnom i koja omogućuje glumcu da je toliko puta ponovi i da joj stalno očuvava impuls svježine. Iz ukupnog kolopleta, motiv sa žigosanjem ljudi, groteskno se uzdiže do tragičnog i time se ova storija i okončava. U glumčevoj rapsodiji je, u izvedbenom smislu, teško uspostaviti neki hijerarhijski odnos između unesenih motiva u svoju skasku. Kroz ovoliko opetovanja u izvođenju svoje monodrame, Milenković je, čini se, svaki put, radio na cizelaciji pojedinog motiva da bi ga doveo do pune njegove kristalizacije, do onog stanja kada motiv prelazi u drugo svoje agregatno stanje, u neku vrstu amblema i, danas, kada ga gledamo po 1458. put, mi, zapravo, gledamo zbir amblema u koje je pretočena povijest jednog naroda. Nominalno, ta amblematika jeste vezana za obrenovićevsko doba, to i sam umjetnik naznačuje na kraju predstave aklamativnim iskazom i to je, možda, jedina dionica u Milenkovićevoj scenskoj igri, kojoj nismo povjerovali. Nismo povjerovali iz iskustva koje smo sami proživjeli. Pa ipak, treba da se uklonimo tom sopstvenom osjećanju da bismo sačuvali onu moć scenskog govora kojom nas je ovaj glumac oblagorodio i kome predstoji još dovoljno vremena da mnoge nove generacije oblagorodi snagom svoga stvaralačkog umijeća. Umijeća kojim se predstavio nastupom na Dvanaestom TKT festivalu, ove 2014. godine. U skromnoj afiši, na previjenom parčetu papira A5 navedena su 82 grada u kojima je ovaj umjetnik do sada nastupao, među njima je najviše gradova iz Hrvatske i Srbije, nekoliko gradova iz Slovenije i 12 gradova u inozemstvu, od Moskve i Petrograda, preko Ciriha, Bazela i Lucerna do Malmea, Geteborga, Lunda, Egera i Budimpešte.  U afiši je otisnuto nekoliko ulomaka kritičkih zapisa različitih pozorišnih kritičara. Mi ćemo se poslužiti ulomkom iz kritike Avde Mujčinovića, štampane u «Politici ekspres» u Beogradu: « Radoslav Milenković sačinio je koherentan satirički kolaž koji na svojstven način govori o našem mentalitetu i glupsti. U tumačenju teksta Milenković se nije držao tradicionalnog kazivanja monodrame, već je tokom izvođenja, da bi razbio jednoznačnost, koristio dijalošku formu pa samim time formirao različite tipove u predstavljanju ovog odličnog ostvarenja». |
