TUZLARIJE - KULTURA 06.04.2014. Uz godišnjicu pjesnikove smrti: Pjesma Musi Ćazimu Ćatiću
Danas se navršava 99 godina od smrti pjesnika Muse Ćazima Ćatića. U povodu te godišnjice naš čitalac Dino Ahmetović napisao je pjesmu koju je nazvao "Pjesnik na samrti". U njoj stihovima ispisuje priču o pjesnikovom kratkom životu. Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano:
"Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara."
Pjesnik na samrti
Evo ti se predajem, smrti.
Zbogom, o zbogom živote.
Edenski slasni čekaju vrti
svog vjernog roba ljepote.
Posljednja mi ovo poema,
iz smrtne ustala postelje.
O životu pjesnika, boema,
kom samo pjevat´ bjehu želje.
Ništa nemah sem svoga dara,
džep prazan od zlata.
Od Tešnja mog sve prođoh do Mostara,
i pred Bosfora dođoh vrata.
Top kad gromki puče,
u ljuti pozva me boj.
I odora se moja uvuče
u dugi, vojnički stroj.
Mjesto pera, pušku drža mi ruka,
i krvlju se častih, mjesto nektarom svježim.
Bolesti tamo snađe me muka
da slab sad ovdje ležim.
Za svijeta sve grijehe ja sam kriv,
okajat´ ih neću moći.
Trideset i sedam ljeta bijah živ,
a sad moram poći.
Segnu za maslačkom mi ruke ledene,
dok pandža ga sablasti ote´.
Ah... Već te vidim, rajski Edene!
Eto tvog vjernog roba ljepote.
Dino Ahmeović
BIOGRAFIJA:
Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. mart 1878. - Tešanj 6. april 1915.) je bio bošnjački pjesnik, rođen u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik.
Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu.
Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire.
Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano:
"Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara."
Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.
IZBOR PJESAMA
ZAMBAK
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.
Vrh zelene stabiljke mu
Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.
Mističnijem svojim krilom
Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.
Ja taj miris žedno gutam,
Duša mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!...
|
KRAJ NERETVE
Sa krša mrka ko pjesnička bo,
A zamišljen poput čela moga-
Ja gledam evo u duboki do,
Ja gledam bijes burnog vala tvoga-
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vijekova-
Ah, slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo, reci:gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune?...
-Sve, sve je prošlo kao san, kao dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo... |
U MOJOJ BAŠTI
Lijepa je moja sjenata bašta
Ko vrt čarobnog Edena-
Nju gradila raskošna mašta
I jedna ljubav vatrena.
Cvijetovi njeni na krilu prhte, I leptiri joj
cvjetaju, U zvuku ptica boje joj drhte
I s mirisima lijetaju.
Lahori teku, jezerca pire,
A plavu svjetlost sunca joj šire
I bijele sjene trepere-
Tu u beharu statua neka
Plamenog tvoga cjelova čeka
I plače pjesme-bisere...
|
NAD PEPELOM
Nad pepelom pogaženim
Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b´jelih
krila
Ko golub mi duša pala.
I pojući sjetnu pjesmu,
Tvoje drago ime zove-
I cjeliva trošni pep´o,
Da probudi davne snove.
Haj, al´
zalud žar cjelova,
Zalud pjesma duše moje;
Mrtvi pep´o ne
osjeća,
Neumrla ljubav što je! |
JA
SAM VJERNI ROB LJEPOTE
Ja
sam vjerni rob ljepote...Kad mi majka život dala,
S
oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I
cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to
vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A
usne ih pjesmom zbore.---
Ja
sam vjerni rob ljepote...Duša čista poput liera
Od
iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju
anđ´oska ta muzika svojim medom opila
je,
Za to vazda duša moja s
tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake
harfe prstom diram
I ljepoti himnu
sviram.---
Ja sam vjerni rob
ljepote...Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo
lune, atelie-čarna bašta.
U toj bašti na sve strane
od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju
sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na
hartiju b´jelu šljevam:
Hej, ja
slikam, sviram, pjevam!---
|
BOSNA ŽUBORI
Bosna žubori:nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila-
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i-ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašni sitni igraju se vali;-
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.
|
JEDNOJ BOGATASICI |
|
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu Oblakovi teske tuge vili.
Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.
Od djetinjstva udes me je vitlò
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu, Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
-Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
|
|
NOSTALGIJA |
|
|
Daleko ... daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota; Daleko ... daleko preko
sinjeg mora Pociva zemlja srece i zivota.
U njoj se cvijece svjetlobojno smije
I slavuj vjecno u sevdahu ludi -
To cvjece rosu moju ceznje pije;
Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...
Vecer. U svojoj izbi cujem sada,
Gdje me iz mraka zove tajni glas Tamo daleko preko sinjeg mora.
Nostalgicno Lunin drhturi talas,
Po njemu moja sjetna dusa pada
I plovi ...
Plovi preko devet gora,
Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.
|
|
JA N`JESAM SANJAR...
|
|
Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva, Hreleci carstvu svjetlosti i
moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku Sto zida sebi dvore od
biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku Na lednom krilu silna vitla
bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi; Tuzni se pjesnik sam na sebi
grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku Sto zida sebi dvore od
biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku Na ledenom krilu silna
vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane. |
|
|
|
TVOJE OČI
Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.
Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani-
Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.
Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja
I
miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!
|
| |