TUZLARIJE - KULTURA

04.04.2014.
Pozorišna kritika za predstavu ˝Ona˝
Zagubljen u sopstvenom labirintu
Piše: Vojislav Vujanović


Naći se u sopstvenom labirintu, spuštati se urvinama vlastitog krvotoka i ostati nijem pred pitanjem: ko sam ja? I ostati sam sebi nepoznat i stran. Ostati nepomirljiv sa samim sobom! To je temelj na kojem je zasnovan predložak za predstavu ONA, rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta «Toša Jovanović» iz Zrenjanina i Akademije umetnosti iz Novog Sada.

Tuzlarije

To je, kako je zapisano u afiši, «autorski projekat, komad koji je nastao po motivima dramskog teksta "Hana i Hana" i međusobnim preplitanjem tekstova sa ženskih blogova koje smo uobličile u dramsku strukturu». Na uobličenju predloško radilo je nekoliko aktera. Sama zamisao je potekla od Mie Knežević koja će se pojaviti i kao rediteljica, a uz nju će na tekstu raditi i Jelena Đulvezan i Mina Milošević. Glumački par bile su: Jelena Đulvezan i Alisa Lacko. Tumačiće raspolućene dijelove jedinstvenog lika kome su dale ime «Hana».

Radnju storije činili su sukob svijesti i podsvijesti. I kad god bi racionalni princip – svijest, pokušao da razumije svijet i u sebi i okolo sebe, javljala se, iz tamnih prostora te svijesti, iz podsvijesti, drugačiji odgovor, oponiranje svjesnoj strani čovjekova bića.

Hana je žena tridesetih godina i, nakon saobraćajnog udesa, krenula je u potragu za sopstvenim identitetom. Misao se ne da smiriti, ona se lomi, proživljava krize i na koju god stranu krene, druga strana nudi drugačiji vid spoznaje. Dan je prepun opterećenja nizom trivijalnih radnji i žena, i neosjetno, postaje rob od prvog trenutka buđenja i pripremanja za izlazak u svijet, do povratka kući smorena i slomljena od svega sa čime se morala suočiti i nadvladati da bi se mogla održati u životnim virovima koji su je razgolićavali. A ispod toga sloja trivijalnosti pojavljivale su se i druge zahtjevnosti – žudnja za ljubavlju, za majčinstvom, za ljubavnikom i za mužem. Ali sve te žudnje za sopstvenim ostvarenjem traže svoje koncesije, koncesije čiji je cilj: prevesti ženu u drugo stanje, u stanje u kome bi se žudnja za ostvarenjem preobrazila u stanje postvarenja, iskoristivosti i tada se u biću pojavljuje onaj drugi, koji se buni i stvara unutarnji razdor.

Akterke predstave su svoju igru prevele u neku vrstu melodijske skaske u dosta suženom tonskom rasponu molske intonacije, čiju okosnicu čine njihova tijela prekrivena samo donjim vešom, koja se lome, prepliću, stvarajući i svojevrsne scenske figure, kao metafore unutarnjih duhovnih stanja. Samo pokatkad, javio bi se neki reskiji ton, kao kad iz kamena izbije iskra, zaiskri i nestane. Stoga je, u svakom trenutku, trebalo iscizelirati svaki izgovoreni ton, naći mu pravu emotivnu mjeru, ali i značenjsku okosnicu preko koje bi trebalo uspostaviti komunikaciju sa gledalištem, a, istovremeno, ne narušiti unutarnje melodijski sklad, bitan faktor utemeljenja igre. I bilo je, istinski, zanosno kako su te dvije akterke održavale zamišljenu ravan mekote i analitičkog rastvaranja svakog unutarnjeg kompleksa, ali, isto tako, uobličavati sintetičku cjelinu iz koje i jeste zračila ona melodijska toplina, svođena u scenske figure, čunove u kojima su Jelena Đulvezan i Alisa Lacko provodile svoju Hanu kroz životna iskušenja, kroz Scile i Haribde svih izazovnosti kojima je trebalo odoljeti. Jedno od najizazovnijih iskušenja kada njihova junakinja pristane na izazove svoga Princa, poda mu se i, pokušavaju naći opravdanje za svoju izgubljenu nevinost, optužujući svoga Princa, mladića Danijela, da ju je silovao, mada svjesni dio njenog bića pokušava da ga opravda, dok onaj Mefisto ustrajava u optužbi da ju je Danijel silovao.

Predstava je imala za cilj da se vine do onih slojeva osviješćenosti u kojoj bi zaiskrila svijest o tome što je identitet žene, a, u stvari, oni su oblikovali divnu skasku o unutarnjem trvenju svijesti i podsvijesti, oblikovali, zapravo, scensku skasku satkanu od mekih niti melodijskih žuborenja od kojih su istkivane scenske figure i davale onaj vizualni kvalitet kojim su oblagorođivale gledalište na Dvanaestom TKT festu u Tuzli, a, za uzvrat, ono je, to gledalište, ispratilo njih sa scene dugim aplauzom.

Bila je to divna kadenca za okončanje Dvanaestog TKT festa ove 2014. godine kojem je prijetila opasnost da bude ukinut zbog nedostatka sredstava. Međutim, zahvaljujući samim glumcima, na prvom mjestu Zijahu Sokoloviću koji je poručio Vladi Keroševiću da ne prekida ovu divnu tradiciji pa makar nastupio i bez ikakvog honorara. Umjetnost pokušava naći odgovor i na gotovo nepremostive prepreke. Divno!






Osmrtnicama ba smrtovnice