TUZLARIJE - KULTURA

28.03.2015.
Jučer u Tuzli
Predstavljenja knjiga ˝Moja neobična putovanja˝ Annemarie Kury
U prostorijama Centar Koraci Nade Tuzla jučer je promovirana knjiga "Moja neobična putovanja" autorice Annemarie Kury iz Beča.

Tuzlarije
Annemarie Kury, Nada Mladina


U nastavku možete pročitati riječ promotorice, prof. dr. Nade Mladina.
Predstaviti knjigu “Moja neobična putovanja“ autorice Annemarie Kury znači za mene izuzetnu čast, ali postavlja pred mene i poseban zadatak.

S posebnim poštovanjem i divljenjem u suštini predstavljam nama poznatu, najprije jednu neobičnu ženu, ženu koja sigurno ima poseban zadatak da ovaj Svijet učini boljim. Svaki njen korak donio je i donosi kap dobroga i dobrote u srca ljudi i predjele gdje je boravila. Napisati i opisati u skromnom broju stranica jedan veliki humani opus moze samo neko, ko sav svoj rad smatra ljudskom misijom. Koliko vrlina skromnosti dolazi do izražaja ovom knjigom, pokazuje nam da ta Odlika kao da je zaboravljena, te samim tim poučava čitaoca i podsjeća na vrijednost te odlike i osobine ličnosti.

Prva riječ koju je zapamtila iz našeg jezika je Hvala. To će biti i moja prva riječ njoj: hvala na povjerenju da pokušam predstaviti ovu knjigu. Knjigu o ženi koja je od Češke šume preko Alpa do Himalaja dospjela i na područja Majevice i naše Tuzle. Sva ta područja, gdje god je došla imala su cilj blagoslova ljubavi i dobrote i borbe dobra protiv zla. Oko 300.000 km ili sedam kruženja oko Zemlje i 180 transporta pomoći tokom dva desetljeća obuhvataju neobična putovanja Annemarie Kury.

To su putovanja jedne neobične žene, majke petoro djece, koja je nakon nesreće svog muža krenula sama kroz život, ali prateći njegovu zvijezdu. Ona nije htjela učestvovati u dogadjajima Svijeta sa sigurne distance informiranja putem medija u dozi u kojoj to može podnijeti pred TV ekranom. Ne, ona je sa svojih 60 godina još jedanput krenula na put kako bi, kako kažu novinari i balkanski ekspert Christine von Kohl“ pomogla velikom broju ljudi svih generacija da dalje žive, tako što je mladim ljudima davala perspektivu, a starima pomogla da podnesu usamljenost “.

Kao dijete prognaničke familije doživjela je krajem Drugog svjetskog rata sudbinu i osjećaj prognanstva. U razdoblju njenog razvoja stvorili su se uvjeti njene fleksibilnosti, planiranja I svjesnosti cilja. U četrnaestoj godini morala je na prisilan način zajedno sa roditeljima napustiti domovinu. Sjećanja, koja su i danas urezana objašnjavaju zapravo njeno duboko razumjevanje kroz vlastiti doživaljaj i iskustvo, razumjevanje za nezasluženu patnju i bijedu.

Ovo su priče jedne žene koja je jasno za svoj poziv odabrala zvanje medicinske sestre, kao što je i u priči “Ljubav na prvi pogled” jasno dala do znanja kako je ljubav jednog čovjeka postao smisao njenog života. S njim je izgradila zajednički život, dobili su petoro djece i bili jedna harmonična porodica. Razumjela je strast za planinarenjem svog muža, njegovu želju da osjeti tu slobodu.

Razumjela je i njegovu želju da u 51. godini života ispuni svoj najveći san, da se popne sa jednom ekspedicijom planinarske grupe Austrijskog planinarskog udruženja na 7.342 m visok Mt Gehnt II u području Kondus Karakoruma. Ova ekspedicija je dostigla cilj, ali Willy Kiry nije. Neposredno, pred sam cilj, nestao je u pukotini glečera iz koje više nije mogao biti spašen.

Tri godine nakon toga njegova supruga se spremila na put sa njihovo petoro djece dobi izmedju 11 i 23 godine za ekspediciju u područje Kondus. Htjela je njegov zadnji put “ slijediti, osjetiti i na taj način mu se približiti”. Htjela je slijediti njegov zadnji put, tragajući za njim kako bi mu još jedanput bila blizu. Nakon nekoliko godina poduzela je još jedno neobično putovanje pod neobičnim okolnostima i uslovima: put za Nepal- Mustang i Sjevernu Indiju, kako bi doživjela još jednom čari ali i opasnosti ledenih planina i bila blizu zvijezda.

“Došla sam na svom putu do tamnih vrata. Zid je bio od leda, puno vode je izviralo okolo. Tamo sam sjedila dugo, dvojbeno, gdje sada ide moj put i uvjek bih čula trnjenje – tako blizu boli. Tada bi izašlo sunce sa svojim pravim zrakama i šaptalo tako drago; nemaš izbora. U ovoj tamnoj rupi nećeš naći voljenoga, dodji popni se samnom do toplog svijetlog svjetla.
Popela sam se brzo, srce mi je brzo kucalo, sve više, brže i dalje od ovog mjesta. Penjala sam se cijeli dan i više mi nije bilo hladno. Bila sam više mlada, a upravo tako stara. Sa leda sam skočila na kamen i tako pronašla svoj put.”

Tako smo se i mi na Balkanu našli na tom sunčanom putu naše drage Anamarie Kury.
1991.g opisao je prijatelj Bruno Klaubruckner iz njegovog ugla gledano na zajedničku pustolovinu u svojoj knjizi "Putovanje na Antarktik “. To je bilo istovremeno i sjećanja na prijatelja Wilhelma Kury-a . Opisuje svoj doživljaj ostvarene želje i namjere Annemarie da se još jedanput približi Sio Chen, glečeru ruža . “Još jednom, nakon 11 godina željeli smo se harmonizirati, sa prirodom i raspoloženjem, koje se tamo nalazi. Područje je drugačije nego prije, jer je sada Wilie dio njega.

Mi ćemo svi jedanput, više nego sada postati dio ove Zemlje. Bubanj pokazuje put onima koji traže. Njihov zvuk me ponio. Ja sam dio vjetra, dio zvijezda. U našim snovima ispuni se naš život. Kada bubanj zanijemi, ostaje oko nas tihi povjeterac. U zvijezdama iznad nas je tišina vječnosti. Tek svjetlo svijeće u našem jednostavnom prostoru je ponovo život i dobro, čisto lice Annemarie, koja se sjaji u trepćućem sjaju malog svijetla. Sva rješenja mogu doći iz sreće jednog osjetljivog srca, iz sjaja svijeće, iz očiju životinja, ili iz smijeha djeteta. U njemu su riječne križaljke našeg postojanja.”

Kad je počeo rat na području bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj, Annemarie je imala razloga da bude zadovoljna svime što je postigla. Podigla je svoju djecu, dobila 8 unučadi, mogla je pratiti ili ne događaje i diskusije o tim događajima na TV-u. No ona je upravo bila nezadovoljna činjenicom da su svi radije pričali o tome, a zapravo niko nije bio spreman aktivno preuzeti odgovornost. Pričalo se, umjesto djelovalo . To je ono što je dovodilo do bijesa. Postavila je sama sebi pitanje: šta zapravo mogu ja učiniti?

Toliko toga što je i sama doživjela našla je u užasnim slikama progona. Otvorio se iznenada kovčeg blaga njene životne priče. Shvatila je da je na njoj bilo da postane aktivna i postavila je sebi zadatak. Stupila je u vezu sa gdjom Jelenom Brajša, voditeljicom Crvenog križa u Zagrebu i upitala šta bi trebalo. Očajnički odgovor je bio: Hrana, hrana, hrana .. Prikupila je 600 kg zivotnih namirnica i neke lijekove, natovarila u osobno vozilo i odvezla se u srijedu 27. novembra 1991. godine u Zagreb. Pismo preporuke sama sebi je izdala: „Diplomirana medicinska sestra Annemarie Kury je zadužena da donese važne stvari za život u ratno područje“. Akcija se nastavila poput sistema snježnih grudvi.

Mnogo gladnih je čekalo svake srijede ispred Karitasa. Mnogo ljudi iz Hrvatske i Bosne, tu ispred i u izbjegličkim kampovima, svako sa svojom teškom pričom i sudbinom. Često su pitali Annemarie kako se sporazumjevala na putu jer nije znala jezik.

Medjutim, kako ona kaže, pokušala je da sluša srcem i da govori očima. Kasnije se odlučila da završi dva semestra bosanskog jezika na Narodnom sveučilistu. Nastavnik je znao za njene vožnje, njeno zalaganje i posebno se trudio da je nauči jezik.
U poglavljima Hrvatska, Rat u Bosni 1992., Hrvatska 1993/94, Uhapšena, sažeto je toliko sjećanja na brojne sudbine, tuge i radosti, toliko dobročinstva na malo stranica, koje otvaraju srce prema dobroti i zahvalnosti ovoj hrabroj i plemenitoj ženi. Istovremeno, budi naša sjećanja i bolne uspomene na te godine, bol vlastitih iskustava...

1995. je godina u poglavlju Planina, kada autorica priznaje da je osjetila kako joj ponestaje snage . Cilj svoje čežnje za povratkom, za mirom, za vremenom bez potresnih medijskih izvjestaja našla je Annemarie u jednoj planinarskoj kućici, na strmoj planini u kojoj su boravile isključivo žene, u području Muraua. Biti na planini na kojoj su boravile isključivo žene za nju je značilo hvatati se za sopstveno korijenje. Nalazila se usred života, a ipak ujedno odsječena od svijeta. Pauza, baš onako kako je željela i trebala.

I konačno mir ? Rane koje je taj grozni rat napravio nije mogao zaliječiti taj komad papira zvani Dejtonski mirovni sporazum. Pred njom i nama su bile godine u kojima je daljna pomoć bila isto tako nužna i svaka moguća novčana i druga potpora od čovjeka do čovjeka.

Annemarie je u Tuzli na minus 12 stepeni djelila pomoć u Karitasu i Merhametu i zatim zahvalno prihvatila gostoprimstvo i sigurnost u Franjevačkom samostanu. U poglavlju Sudbine prepoznat ćemo kao čitaoci i oni kojima je ova divna žena pomogla i sami poznanike ili sebe lično.

Poseban gest i napor učinila je u pomoći djeci sa posebnim potrebama i „ Koracima nade.“

Koraci Annemarie Kury su koraci nade. Ona ide svojim putem i prati svoju zvijezdu. Zvijezde ne stvaraju nikakvu buku. Kako ona kaže, a i sama u to vjerujem : ja ne vjerujem u „čini dobro i pričaj o tome „. To odgovara novoj generaciji. Ja sam, kako kaže, iz druge generacije i stojim iza toga. Vidjela sam sve više ruža: mir se vratio.

Neki ljudi znaju kako da zanjišu vlat trave pogledom. Sapnu nesto, i eto ptice na njihovom dlanu.
Sagnu glavu, i sve što je živo učini istu kretnju -povije se....
Neki ljudi imaju tajnu, znaju nemušti jezik, znaju jezik drveta, potoka, znaju melodiju svemira.
Neki ljudi se osmehuju očima, i oni najljući počinju da se smješkaju.
Kad kroče negde, donesu mir i spokoj.
Kad odu, ne odnesu ga sa sobom.
Rijetki su, ali svako vrijeme ih ima na hiljade, svaka zemlja na stotine, u svakom gradu ih je nekolicina, i svi znamo makar jednog.

Toplo preporučujem ovu knjigu svim budućim čitaocima, ali naročito zahvaljujem prilici da smo imali sreću upoznati ovu divnu osobu, pokušati joj se zahvaliti i imati čast biti njenim prijateljem. Slijedite, slijedimo, njen primjer !

Osmrtnicama ba smrtovnice