TUZLARIJE - KULTURA

29.05.2015.
Narodno pozorište, danas u 20 sati
˝Zagonetne varijacije˝
Tekst je napisao muškarac, režiju potpisuje muškarac, na sceni su dva muškarca, a sve ostalo je o ženi, odnosno ljubavi prema njoj. Režiser i glumac u predstavi, Nermin Omić, misli da je predstava omaž ženama, i da će mnoge žene pustiti suzu dok je budu gledale. Da li je tako kako kažu, da li je ovo još jedna pokušaj da muškarci shvate žene, pitanja su na koja će odgovor dobiti svi koji danas u 20 sati dođu u pozorište i pogledaju predstavu.

Tuzlarije


Najprostije rečeno riječ je o ljubavnom trouglu, dva muškarca i jedna žena. Iako po društveno prihvaćenim normama trouglova ne bi ni trebalo biti, ima ih, i kao da je svaki za sebe priča. Uostalom, nije li svaka ljubav potpuno nova priča?

Samo dva muškarca na sceni, u predstavi koja traje gotovo dva sata, ne zvuči obećavajuće ali su "Zagonetne varijacije" u verziji koju su tuzlanskoj publici upriličili Omić i Omerović bile odlične i velikim aplauzom nagrađene na kraju predstave.

Jedan je stariji, iskusniji, poznati književnik, Nobelovac, čovjek koji misli da zna sve, da ga više ništa ne može iznenaditi. Drugi je mlad, ozbiljan, odgovoran, uzoran suprug koji saznaje za vezu njegove žene i književnika.

Nobelovac živi na pustom ostrvu, prisjeća se strasti i ljubavi prema Heleni, ženi s kojom je imao burnu vezu, koju su zatim sporazumno sveli na dopisivanje. Dopisivali su se 15 godina. Kada su pisma prestala da stižu traži način da privuče Heleninu pažnju, da je isprovocira da ga posjeti, što čini objavljivanjem pisama. Ali, ne dolazi Helena, nego njezin muž.

Piscu se u jednom danu srušio svijet, jer sve ono što je mislio da jeste u stvari nije. Helena mu nije rekla da se udala, mužu nije rekla za vezu s piscem koju je imala prije braka a dopisivanjem je nastavila i u braku.

Kroz razgovor o ženi koja ih je povezala oni konstatuju da jedan poznaje jednu njenu stranu, drugi sasvim drugu. Nakon novih spoznaja književnik bjesni i počinje da govori ružno o Heleni nazivajući je najgorim imenima, a sve to prestaje kada mu Helenin muž kaže da je Helena umrla. Za književnika to nije kraj iznenađenja jer uskoro saznaje da mu je Helena pisala tri godine, a ostalih dvanaest njezin muž.

Nakon Helenine smrti muž je pronašao pisma, saznao o svojoj ženi više nego što je znao dok je bila živa. Čitajući pisma poželio je da Helena nastavi da živi i počinje da pisma piše on. Toliko je kroz čitanje pisama upoznao drugu Heleninu stranu da pisac nije ni primijetio da to nije ona, i tako 12 godina, 12 godina laži ali i novih spoznaja, osjećanja, zapleta.

Razgovor između dva muškarca je vrlo zanimljiv, prisutna su razna i stanja i osjećanja, bilo je duhovitih rečenica i smijeha u publici. Zanimljivo je kada mladi muškarac govori starijem da je Helenu volio kao starac, brinuo se za nju, bdio nad njom, a sa starijim je Helena doživjela strast i osjetila ljubav, toliku da je pustila Nobelovca da ode da bi pisao, da ga ne sputava.
Muž je iskreno volio svoju ženu ali je pretvarajući se da je Helena otkrio neke zanimljive osobine kod književnika pa je kroz dug period dopisivanja zavolio pisca, a pisac, on je volio viziju ljubavi, a istina je unijela nemir u njegov život.

Jedan od likova u predstavi kaže da su nam u životu potrebne laži, izgleda da i jesu, bili su sretniji dok su živjeli u laži.

Autor teksta; Eric Emmanuel Schmitt
Režija: Nermin Omić
Igraju: Nermin Omić (Abel Znorko) i Adnan Omerović (Eric Larsen)
Scena i izbor kostima: Nermin Omić
Izbor muzike: Adi Omić

S.M.