TUZLARIJE - KULTURAPredstavljanje knjige pred učesnicima Marša mira 2015. ˝Tama srebrene svjetlosti˝ Senade Cvrk-Pargan Učesnicima „Marša mira 2015“ u naselju Mravinjci, koje se nalazi između Srebrenice i Cerske, u četvrtak 9. jula 2015. godine u 18.00 sati bit će predstavljena knjiga „Tama srebrene svjetlosti“ autorice Senade Cvrk-Pargan.  Knjiga kroz lirsku prozu i poeziju govori o Srebrenici, genocidu i žrtvama najvećeg zločina na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Autorica je živi svjedok okupacije Srebrenice i masovnog deportovanja civila. Ona u svojoj poeziji ne govori o zločinu genocida isključivo kao o historijskom faktu, ona govori emocijom prikazujući nam boli koje su joj donijela sva ta ubistva prijatelja, rođaka i komšija. Kroz cijelu knjigu Senada Cvrk-Pargan govori o svome selu u kojem je odrasla, a koje je opustošeno zločinom. Njeno selo Žutica je stvarni ambijent u kojem su ubijene desetine stanovnika, ali ono je i metafizički prostor u kojem se dešava ubijanje cijeloga svijeta, svih nevinih ljudi, a za zločin niko ne odgovara. Senada Cvrk-Pargan je nakon progonstva iz Srebrenice i života u prognaničkom centru u Tuzli, sa porodicom nastavila život u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao pjesnikinja uspješno se realizovala na američkom kontinentu objavljujući knjigu „Čežnja za tišinom“ na bosanskom i engleskom jeziku. „Tama srebrene svjetlosti“ je njena druga knjiga, objavljena je u izdavačkoj kući BMG Bosanska medijska grupa iz Tuzle. Nakon predstavljanja knjige u Srebrenici (Mravinjci), bit će upriličena promocija u Sarajevu, u Galeriji Preporod, u utorak 14. jula 2015. godine, sa početkom u 18.00 sati. Ulaz je slobodan. Biografija Senada Cvrk-Pargan rođena je u Žutici kod Srebrenice 1975. godine. U Srebrenici je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a studirala je ne Ekonosmkom fakultetu u Sarajevu. Diplomirala je na Pheonix University u Sjedinjenim Državama, na Fakultetu biznis menadžmenta. Aktivno je uključena u bošnjačku zajednicu u Sjevernoj Americi. Član je Upravnog odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, član Upravnog odbora Američko-bosanskog instituta za istraživanje Genocida (BAGI) i član Upravnog odbora Bosanko-američke biblioteke Čikago. Dopisnica je mjesečnog magazina Ujedinjena Bosna. Tama srebrene svjetlosti je njena druga objavljena knjiga poezije. Prva knjiga poezije “Čežnja za tišinom” objavljena je u izdanju BMG Bosanska medijska grupa 2011. godine i prevedena na engleski jezik. Senada Cvrk-Pargan provela je rat, od 1992. do 1995. godine u Srebrenici, što je odredilo njen način i tematiku književnog stvaralaštva. Njena poezija je puna bola i žala zbog gubitka velikog broja najmilijih. Udata je i majka dvoje djece. Trenutno živi i radi Sjedinjenim Državama. Predgovor Pjesnik u izgnanstvu Nema generacije u Bosni koja nije, u izgnanstvu, čeznula za svojim zavičajem. Kolektivna memorija Bosne i Bošnjaka ispisana je masovnim grobnicama, ratovima, progonima, glađu... Hiperprodukcija povijesti jednog malog naroda i jedne male zemlje bacala je u zaborav zločine i zločince, relativizirajući čak i događaje stare samo nekoliko godina. Ovdje se zločini dešavaju tako brzo i često da se ne uspijevaju dokumentovati, analizirati, sudski procesuirati, naučno rasvijetliti... Ta relativizacija je čvrsti garant da će se zločini tokom nekoliko generacija u potpunosti zaboraviti, ili će se njihov karakter izmijeniti. Još uvijek ima živih svjedoka zločina nad Bošnjacima iz Drugog svjetskog rata, a ti zločini su potpuno prekrojeni i zločinačko-mitomanska ideologija pretvorila ih je u navodno stradanje upravo onih koji su zločine počinili. Samo dvije decenije nakon genocida u Srebrenici još uvijek Bošnjaci žive u zemlji u kojoj je neophodno dokazivati ko je počinio genocid, a ista ona zločinačka ideologija i danas veliča zločince i njihovo (zlo)djelo. U srpskom narodu, čija je vojska počinila genocid, živi uvjerenje da su ti vojnici vršili oslobodilački pohod. Mitomanska svijest ne želi ući u suštinu, shvatiti da su vojnici ubili 8.372 civila – koji su bili bez naoružanja. Takva svijest od vojnika zločinaca pravi heroje, a takvi heroji rađaju nove generacije i uče ih svojoj recepciji herojstva – na ubijanju bošnjačkih civila. Nažalost, zabavljenost sobom, bila je ključni razlog da civilizirani svijet Bosnu stavi izvan svojih prioriteta i da dopusti zločincima da ostanu na slobodi. Ovaj strašni presedan velika je mrlja na licu ljudske civilizacije. Progovarajući o svome životu, životu civila Bošnjaka zarobljenih u „zaštićenoj“ enklavi, području koje su Ujedinjeni narodi proglasili demilitarizovanom zonom, u kojoj su razoružali Bošnjake i zatvorili ih u kavez poznat po imenu Srebrenica, a izvan njega ostavili zvijeri sa krvavim namjerama i krvoločnim zubima, naoružane i željne ubijanja, autorica Senada Cvrk Pargan, progovara jezikom i emocijom čitave generacije, osuđujući genocid. Ona ne govori samo u ime Bošnjaka, već u ime svih ljudi na svijetu koji se protive zločinu. Ukazujući na nečasnu ulogu zvaničnih predstavnika međunarodne zajednice, koji su bacili sjenu na cijelu ljudsku vrstu, koja je dopustila da se vojska iživljava na civilima za čiju sigurnost je svijet dao garancije u vidu Rezolucije Ujedinjenih naroda. Autorica se čudi narastanju zločinačkog duha u tijelu prvoga komšije, sa kojim se odrastalo, išlo u školu, igralo... Da bi prikazala zlo koje od iskona prijeti ovome svijetu, Senada Cvrk Pargan odabrala je za svoj mikrosvijet, kroz koji veoma uspješno prikazuje stradanje čitave zajednice nevinih civila, upravo naselje Žutica kod Srebrenice – svoj rodni prag. Pjesnik ne mora otići u fikciju da bi njegov mimetički obrazac izrodio sjajan poetski diskurs. Autorica piše o onome što je vidjela, što je etnografski precizno bilježila u razgovoru sa preživjelima, prateći njihovu emociju i u stihovima je donoseći na papir, poput svježnja cvjetova ljiljana, koje nosi na mezarje u Potočarima, poput dove upućene Svemogućem, dajući na taj način poeziji dimenziju iskrenog svjedočenja. Zaokružujući ustreptalu emociju prognaniha iz vlastitog doma, i iskustvo svjedoka i žrtve u zbirku poezije Tama srebrene svjetlosti, Senada Cvrk Pargan hrabro potpisuje drugu knjigu poezije. Put od jedne do druge knjige praćen je značajnim napretkom u pristupu književnom tekstu. Nova knjiga donosi, kao pratnju većem broju pjesama i jedno lirski prožeto svjedočanstvo o susretu sa susjedima, sa prijateljima, rođacima... Susret sa smrtima i gubicima dragih ljudi. Ta svjedočanstva nam govore u imenima i brojevima koliku je žrtvu podnijela Žutica, Srebrenica i Bosna. U tim svjedočanstvima Autorica ne insistira na preciznom književnom pristupu. Šta više, svjedočanstva prepušta jeziku i stilu naracije žrtve, odlazeći povremeno u tople, emotivne izljeve ljubavi, tuge, boli... Naravno zadržavajući i specifičan jezik i stil, koji na granici boli govori o proživljenom i oživljenom. Senada Cvrk Pargan ispisuje poeziju koja je na tragu tipične poezije bh. dijaspore. Djela tih autora odlikuju određene osobenosti: čežnja za zavičajem i domovinom; hiperemotivnost i neskriveni patriotizam; nekritički pristup i idealiziranje prošlosti... Ta poezija se ponekad zna, jezikom i stilom, povinovati snazi emocije, predati se - postati njen zarobljenik, tako da u tumačenjima i klasifikaciji ova poezija najčešće ostaje na marginama bh. književne kritike. Međutim, ne smije se omalovažiti, podcijeniti i prikazivati nevažnim bunt ljubavi koji ona donosi, prije svega prema zavičaju i domovini, te snažan poetski naboj koji se u domovini rijetko sreće. Prva knjiga poezije Čežnja za tišinom, objavljena 2012. godine u Tuzli, doživjela je u USA veoma uspješno drugo izdanje na bosanskom i izdanje na engleskom jeziku, te promocije duž cijelog sjevernoameričkog kontinenta. Pjesnikinja Senada Cvrk Pargan ušla je tom knjigom u čarobni svijet poezije i predstavila se bosanskohercegovačkoj zajednici koja živi na ovome kontinentu, ali i američkim čitaocima. Nova knjiga Tama srebrene svjetlosti pojavljuje se u povodu dvije decenije od progonstva, od etničkog čišćenja Srebrenice i genocida u kojem je ubijeno 8.372 civila. Ona je dug pjesnikinje onima koji nisu živi. Ona je svojevrstan spomenik zidan rukama pjesnika. Ona je šehidski nišan, svjedočanstvo o zločinu, najiskrenija dova Svevišnjem, da preživjelima podari sabura i da im olakša, a da ubijenim podari dženetske bašče i oprost grijeha. Knjiga je zavjet i zalog da zločin nikada neće biti zaboravljen. Istovremeno će biti štampana dva izdanja – na bosanskom i engleskom, kako bi se svjedočanstva o genocidu u Srebrenici pronijela širom svijeta. Mehmed Pargan Recenzije Larisa Gasal Nužnost srca u knjizi „Tama srebrene svjetlosti“ Umjetnički iskaz u knjizi poezije Senade Cvrk-Pargan Tama srebrene svjetlosti se javlja kao nužnost srca koje ispisuje historijski bijeg od zaborava, koji se opet ulančava u sveukupni tekst Kulture i funkcionira kao mehanizam kolektivne memorije. Autorica svojevrsnom rekontekstualizacijom motiva čežnje, patnje, ljubavi, vjere, stida i bola predočava poetski krik na platno vlastitih projekcija. Ovdje ne nalazimo tzv. „govorenje između“ nego „krik između“, ne samo stihova, od početka do kraja zbirke, nego između svakog glasa, kričanje, potmulo ili veoma glasno, ali kričanje - da se zločin ne smije zaboraviti. Tako posmatrana ova poezija predstavlja Put sjećanja jednak važan kao i Put spasa iz opkoljene Srebrenice. Uvertira prvom poetskom svjedočenju (u cijeloj knjizi je zastupljena tehnika prilagodbe emocijama ostvarena pomoću adekvatnih kratkih i kratkih kratkih priča) zapravo je kratka priča o starici Fazili koja Penelopinim metodom pokušava zavarati prosce smrti. Fazila plete čarape za sina preminulog na Putu spasa, pletući tako sama svoje duhovno spasenje do konačnog susreta sa rahmetlijom koji će „čarape obuti“. Ta čežnja za životom u kući ispod šume Puta, daje predvorju reminiscentnog pakla nadnaravnu dimenziju kojoj se čitalac klanja, i uzvisuje još netaknutu poetsku notu. Tako pjesma prva pjesma Čekanje nosi buktinju čežnje koju vrijeme ne može ubiti, buktinju koju ljubav majčinska i vjera u Boga održavaju i nadilaze tamu. U svojoj tišini s tespihom u ruci i dovom u srcu jedna žena i večeras moli... ......................................... Godine nadu još ubile nisu. ....................................... Sada je ostala buktinja čežnje. Ona nikad sagorjeti neće. Kompozicijski posmatrano drugi dio pjesme je svojevrstan prozni pokrov za prvotnu emociju mirujućeg vulkana koji, i kada blago eruptira iz dovinog okrilja, ima utabane staze navike koje lavu ne puštaju daleko od izvorišta žmirkajućeg bola (okrnjena lampa žmirka). Ovako posmatran ovaj prozni pokrov ne umanjuje kvalitet pjesme. Čekanje recipijentu daruje poetsku sliku užarenog bola čija žmirkanja odnosno kratkotrajni dodiri sa svjetlošću otežu krakove proključanih suza opet snažno pripijenih uz maticu bola-cvijet srebreni, cvijet lave sa užarenim svodom. Drugoj pjesmi Čežnja kroz san prethodi kratka priča o samohranoj majci koju na životu održava san o umrlom sinu, diplomantu studija Rudarstva u Tuzli, čiji su život bezdušnici okončali u najljepšem životnom kasu. Stoga su majčini treni kratkotrajne radosti snovi o nagizdanom bijelcu sa Njim, sinom jedincem, koji je došao da od majke izun za ženidbu dobije. Propinjanje konja kao simbola životnosti u snu zapravo je majčina podsvjesna borba sa kompleksom tzv. sindroma stida preživjelih. Tegoba preživjelih je toliko golema i teško iskaziva da su jedino smrt i poezija dostojne da je predstavljaju. Iako su u snu majke i propinjanje i izdizanje (konja) iznad bola kratkotrajni, oni imaju svoj kontinuitet (san se ponavlja svake noći) i na simboličkom planu strofe izdvojene strofe ove pjesme su pandan borbe i mrtvih, i preživjelih Srebreničana. Došao je da vidi majku, Da izun dobije. U svatove je pošao Da majci snahu dovede. ................................ Bijelac pod njim, silan i nagizdan. Propinje se, izdiže... Kratka priča Dolaziš niotkuda (u čijem ciklusu je sadržana istoimena pjesma, zatim pjesme Iluzija, Izgubljenom bratu i Mezaru seraduju), zapravo je i sama poetski zapis ili lirska drama o ženi Ajki (Sulejmani) koja je život nakon muževljeve smrti posvetila sinu Fatihu i čekanju susreta sa voljenim mužem. Autorica u ovoj mikropriči iznosi vlastitu spoznaju istinske ljubavi koja osvjetljava tamu preživljenog: Suprug je, sa svojih dvadeset i šest godina poginuo u zvorničkoj Kamenici. Ona je ostala sama sa svojim petomjesečnim sinom Fatihom. Ljubav, to je vjernost. To sam od nje naučila u teškim godinama rata... Pjesmu Iluzija autorica poklanja hrabroj Ajki i svim mladim ženama Bosne i Hercegovine kojima je rat oduzeo njihove ljubavi. One, i pored toga, i danas prkose sudbini svojom vječnom ljubavlju. Ovakvi hodajući mezari ljubavi najbolje su predodžbe veličine ljudskog karaktera. Na vodi vidim svoje oči Umrle od čežnje. Pokopane u jamama, Iza trepavica. Kamenovi neoprosta je pjesma koja kazuje o nemogućnosti jezika ljudskog da iskaže golemost ratnog stradanja i opomena potencijalnog duhovnog pada svih nas ako ne budemo pamtili/ koračali kroz safove nišana: Niz safove nišana koračam Sumorni su i monotoni ovi redovi Koji svjedoče o njihovoj smrti. Knjiga poezije Tama srebrene svjetlosti autorice Senade Cvrk Pargan je poetski štit koji će uveliko doprinijeti unaprjeđenju kolektivnog pamćenja presudnog u neponavljanju stradanja jednog naroda. Larisa Softić-Gasal, 19.6. 2015. Avdo Huseinović „Tama srebrene svjetlosti“ Nije baš česta pojava da svjedoci genocida stihom svjedoče, i sa vremenske udaljenosti od dvije decenije, poezijom kao jednim od najstarijih žanrova u književnosti, upoznaju nas s´ ljudima čija se imena nalaze na zidu plača u Potočarima. Navikli smo da svjedočenja o genocidu nad Bošnjacima u Zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica, u drugoj polovini jula 1995.godine, slušamo u sudskim odajama, ispovijestima preživjelih žrtava, u formi dokumentarnog filma, kroz novinske feljtone, poneku knjigu.., ali na ovaj jedinstven poetski način, kao što je to uradila Senada Cvrk - Pargan sa svojom novom knjigom „Tama Srebrene Svjetlosti“, nismo imali priliku čuti. Rijetke su knjige kojima se čitalac raduje s bolom. Ovo je jedna od takvih rijetkih knjiga. Raduješ joj se, a unaprijed znaš da će te razboljeti dok je budeš čitao, kao što nas svaki put u julu, iznova razboli Srebrenica, kao posebna i neobjašnjiva sezonska tuga. Naš veliki književnik, u nedavnom osvrtu na poemu posvećenu majki Havi Tatarević iz Zecova kod Prijedora, s punim pravom se upitao:„Može li u stihove stati tolika bol?“ I, dok listam stranice ove knjige, stalno mi mislima putuje isto pitanje. Stoljećima, evo, okupiraju nam um i prostore, pokoravaju nas, ubijaju, izgone sa pradavnih ognjišta, djecu i roditelje nam siluju, mrze nas... S´ one strane rijeke, imamo ljude koji će se teško ikada zaustaviti. Da bi živ čovjek razumio Srebrenicu, pored svega do sada što je objavljeno, mora pročitati i ovo djelo. Ono nam ne svjedoči samo o ljudima kojih više nema, koji su ubijeni u genocidu, a koji su bili bliski autorici. Ovo djelo svjedoči i o još jednom važnom segmentu, a to je da se u julu 1995.godine u Srebrenici, desio završni čin genocida koji je u Podrinju započeo još u aprilu 1992.godine i trajao u kontinuitetu sve do kobnog jula 1995.godine. Ima li boljeg svjedočanstva od onog koje nam prezentovano u pjesmi „Učitelji iza nišana“, gdje nam autorica u uvodu objašnjava da joj je kao inspiracija za ovu pjesmu poslužilo učešće njenih profesora u zločinima nad Bošnjacima, već od prvih dana agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koji su u pauzi izvršenja zločina, dolazili u uniformama i držali časove u Vlasenici. Ima još mnogo toga, po čemu je ova knjiga originalna. Jezikom slika, autorica nas u uvodnim pričama upoznaje sa važnim biografskim podacima ljudi, kojima ovom knjigom podiže nišan. Nekima od njih ovo je za sada jedini nišan jer onaj svoj u Potočarima ili na nekom drugom podrinjskom mezarju nemaju, iz razloga što se još nalaze na spisku ljudi kojih nema, kako to danas službeno nazivaju „nestalim osobama“ ili kako autorica napisa „oni koji se mezaru raduju“... Ova knjiga želi i da se suprotstavi postojećoj atmosferi neke narodne i intelektualne potištenosti i opipljive uplašenosti. Da ne bi pjesme „Daleku zemlju svoju sanjam“, ko bi saznao za život bez života, kakav danas živi Mehmed Ahmetović, mlinar, kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske ubili svu trojicu sinova? Da ne bi ove knjige, ko bi saznao za ubijene mladiće ispod cerade u Potočarima, da li bi bila ispričana priča o djevojci silovanoj u žitnom polju pored baze Holandskog bataljona UN-a, da li bi...? Autorica je bila neposredni sudionik događaja o kojima u rukopisu progovara. Njena je trajna opsesija nesreća koja je zadesila Bošnjake u srednjem Podrinju. Ovo njeno svjedočenje stihom, nema ni političkih, ni naučno-istraživačkih pretenzija. U njenim pjesmama nema problema u prepoznatljivosti. Ovo su stihovi, koji lahko u budućnosti mogu preći granicu privatne ispovijesti i postati sastavni dio literature, koja pripada svim onima koji su preživjeli genocid jer svako od njih ima nekoga koga će pronaći u ovoj knjizi. Važnost objavljenih sjećanja izravnih sudionika nekog događaja, nije potrebno posebno napominjati. Posebno, ako imamo saznanje da je nekome u genocidu, kao što je slučaj sa autoricom, ubijeno 99 članova familije, a među njima i četvorica amidža. Kad pročitate ovu knjigu, mislim da će Vas, kao i mene, sve misli voditi u Potočare. Da li u juli 1995.godine, ispred baze UN-a ili danas u Memorijalni centar, svejedno je. Čitaoci koji svoju biblioteku obogate ovom knjigom, postat će bogatiji za jedno važno svjedočanstvo, ogrnuto u ruho poezije. Zajednička lozinka svim pjesmama iz knjige „Tama srebrne svjetlosti“ su Potočari. Tamo je legla i ne ustaje, tama koja se u julu 1995.godine spustila na Srebrenicu. I zato, bez previše pametovanja, ovu recenziju bi najbolje bilo završiti porukom autorice u kojoj napisa: „Onima koji su to učinili, ne halalim i nikada neću halaliti, ni jedan nevini život.“ |