TUZLARIJE - KULTURA

03.08.2015.
Najava obilježavanja 70 godina GKUD ˝Bosna˝
U utorak (4.august) u Međunarodnom ateljeu "Ismet Mujezinović" u 19.30 održat će se obilježavanje 70 godina GKUD "Bosna" na kojem će biti i promovisana monografija Društva.


Tuzlarije



Odlomak iz monografije "Hronika jedne ljubavi"

Kome smeta Mitar Trifunović Učo?

Bio sam svjedokom tih događaja.

Kraj je 1992. godine. Rat u Bosni i Hrcegovini rasplamsao se na sve strane. Tu i tamo, činilo se sporadično, nekima je smetalo ime čovjeka koga je društvo uzelo za svoje ime – Mitar Trifunović Učo.

Zapisao sam u svojim ratnim bilješkama da je bio ponedeljak 4. januar 1993. kada je u „Frontu slobode“, gdje sam bio direktor i glavni i odgovorni urednik, zazvonio telefon. Sa druge strane „žice“ bila je Gordana Perić za koju se s pravom može kazati da je život posvetila „Uči“, a potom „Bosni“:

-Sinane, obratila mi se bez velikog uvoda, možeš li danas doći na sastanak. Predsjednik (tada je to bio Miralem Šehović, napomena autora) je zamolio da i ti dođeš. Traže od nas da promijenimo ime Društva.
Nisam bio iznanađen jer nacionalističko ludilo nema granica. Obećao sam da ću doći. U sali na spratu bilo nas je tek dvadesetak. Koga i šta smo predstavljali? Da li smo imali mandat da donosimo bilo kakve odluke? Nismo, to je očigledno, ali niko se na to ne osvrće. Kažu, rat je. Pritisak da se promijeni ime dolazi iz struktura vlasti, a po već oprobanom receptu pozivaju se na borce. Neposredno pred sastanak to mi je u razgovarao potvrdio tadašnji predsjednik Društva, Miralemo Šehović. Objasnio mi je da je izložen pritisku od strane Envera Halilovića, tada sekretara za društvene djelatnosti Opštine Tuzla, koji se poziva „na strukture“ i zbog toga je odlučio da se sazove sastanak u nekom proširenom sastavu.
Treba se prisjetiti: „Učo“ je došao na tapet tek nakon što su sve osnovne škole u Tuzli ostale bez svojih imena koja su nas podsjećale na antifašističku prošlost ovog kraja. Dakle, ništa se ne događa slučajno. I ta intervencija na antifašističku prošlost Tuzle vođena je sa istog mjesta i od istog čovjeka. Naravno, nije problem samo u njemu, jer on to sam i ne bi mogao uraditi, veći je problem u šutnji drugih koji su to posmatrali i ništa nisu preduzimali jer nisu prepoznavali nacionalistički vjetar u građanskoj strukturi tuzlanske vlasti.
Ne mogu se sjetiti svih detalja, sjećam se da je u sali bilo i jedno uniformisano lice i sve je išlo brzo. Predloženo je novo ime – Zmaj od Bosne. Sjećam se da je na to, sav radostan, kliknuo dobričina od čovjeka, Safet Dedajić. Većina je ćutala.
Shvativši da se nema kud javim se za riječ i kažem:
-Nemam ništa protiv Husein kapetana Gradaščevića, ali ako smo već primorani mijenjati ime, a očigledno je da nemamo alternative, iako ovo koje imamo ničim nije ukaljano, naprotiv, predlažem da Društvo ponese ime države kojoj je zaprijećeno opstankom ovom agresijom i koju smo cijelo ovo vrijeme mi, ali i generacije prije nas, dostojno predstavljali na domaćoj i međunarodnoj sceni. Predlažem da se ovo društvo zove „Bosna“.
Većina je to prihvatila i tako smo izbjegli zamku koja nam je namjerno poturena od onih koji su otpor jednom nacionalističkom bezumlju vidjeli samo u navodnom buđenju vlastite nacionalne svijesti. Ogromna većina je tih dana zaboravila i na Radničko sportsko društvo „Sloboda“ i preko noći nikle su nove sportske ekipe od fudbala, preko biciklizma do boksa i tenisa pod imenom „Zmaj od Bosne“. Smatrao sam da je takav koncept za Bosnu poguban. On je protiv duha Bosne.
Tako je nakon tragičnog stradanja u Jasenovicu Mitar Trifunović Učo još jednom „likvidiran“. I to baš u Tuzli čijim je radnicima i rudarima posvetio svoj život. Za analizu je činjenica da su tokom rata u „muslimanskom“ Sarajevu „preživjeli“ Slobodan Princip Seljo, Vaso Miskin Crni, Ivo Lola Ribar, a u „demokratskoj i multikulturalnoj“ Tuzli to nije pošlo za rukom Mitri Trifunoviću Uči, a nešto ranije Jusufu Jakupoviću, Džemalu Mandžiću, Franji Rezaču, Muharemu Merdžiću, Rudolfu Vikiću...
U arhivi Gradskog kulturno-umjetničkog društva „Bosna“ postoji „Obrazloženje prijedloga promjene imena Društva“. Na njemu nema datumu, a očigledno je da je tekst napisan nakon sastanka od 4. januara 1993. jer u njemu nema traga o ideji da društvo ponese ime Zmaja od Bosne. Dvije rečenice iz ovog obrazloženja su zanimljive:
„Na kraju i ime koje smo do sada nosili, generacije "Učinih" amatera nosile su sa ponosom i kulturnim dostojanstvom. To ime kao i ime Tuzle uz njega nigdje i nikada nije bilo oskrnavljeno“.
Ako je tako, a jeste, onda se jedno pitanje nameće samo po sebi: Zašto se ono što nije oskrnavljeno, što je u neku ruku postalo brendom, prepoznatljivim i ako hoćete, zaštitnim znakom amaterizma na širim prostorima, mijenja. Odgovor je jednostavan – nacionalizam koji se topovski oglasio sa okolnih brda dobio je odgovor u nacionalističkom pokušaju da se iz memorije ljudi briše sve što ima bilo kakve veze sa nacionalnim predznakom onih koju pucaju na Bosnu i Hercegovinu. Nisu shvatili niti razumijeli da je i to u suštini pucanj u bosanskohercegovačko biće. Ali to je sada već prošlost. I neka vrsta politike, strane amaterizmu kao ljubavi i zanosu. Ovi radovi samo su puka inventura svega kroz što je prolazila ova amaterska porodica. I ništa više. (Sinan Alić)