TUZLARIJE - KULTURA

09.09.2015.
Čuvari Zemaljskog muzeja i tuzlanska brigada solidarnosti
Tuzlarije


Udruženje AKCIJA Sarajevo tokom augusta i septembra pokrenula je građansku akciju pod nazivom „Ja sam Muzej“, kojom želi podsjetiti bosanskohercegovačku i međunarodnu javnost na činjenicu da je najveća i najznačajnija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini zatvorena skoro tri godine, te utjecati na odgovorne da se ovaj problem što hitnije riješi.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine jedna je od sedam institucija kulture od državnog značaja koja je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ostala u tzv. „pravnom vakuumu“ jer odgovorne državne institucije već dvadeset godina ne žele preuzeti osnivačka prava Muzeja, a time ni obavezu njegovog finansiranja. 

Slike zakovanih vrata Muzeja obišle su svijet. Unatoč tome, Muzej nastavlja raditi, a radnici bez ikakvih primanja već tri godine dolaze svakodnevno – dežuraju i čuvaju kulturno blago pohranjeno u ovoj instituciji.


Put počinje zastojima. Zastojima na Karauli, put, koji nam godinama obećavaju. Lako je čekati na Karauli znajući da tamo neko čeka; čeka godinama, dok oni i dalje obećavaju. Stižemo u Sarajevo nešto iza 12:00 sati. Na vratima Zemaljskog muzeja stoje prikovane daske sa natpisima „Closed / Zatvoreno“. Razmišljam o Sarajevu, onom ratnom... U ratu pisaše „Pazi snajper!“, danas piše „Pazi muzej!“. Urbicid metafizički – kulturocid praktično. Pozivam sebe i državu na stid.

Ubrzo okolnim putem stižemo do sporednog ulaza u muzej. Osiguranje i zaštitari nas informišu da je u toku sastanak sa ambasadorima i žele nam ugodan boravak u muzeju. Gdje ambasadora ima, tu ima i dima. Veliku ulogu za Zemaljski muzej odigrale su strane ambasade. Mnogi ambasadori, uključujući i gospodina Fergusona, ambasadora Velike Britanije i velikog prijatelja Bosne i Hercegovine, bijahu uključeni u aktivnost „Dežuram za muzej“.

Skoro sam čitao sjajan blog gospodina Fergusona, u kojem opisuje situaciju u kojoj su ga nedavno pitali da na jednom događaju govori o budućnosti BiH, te da je tom prilikom bio jedini govornik, što on smatra čudnim. Izjavio je : "Bilo mi je drago učestvovati, ali da budem iskren, bilo mi je i malo čudno. Ja sam strani diplomat koji ovdje živi tek godinu dana. Po čemu sam ja bolje kvalificiran da govorim o budućnosti BiH nego lokalni političar ili, tom logikom, nego bilo ko ko je rođen i rastao ovdje? Najlogičnije bi bilo da govore mladi, oni su budućnost ove zemlje, ne ja".

Prolazimo kroz pasaž i ulazimo u botanički vrt. Svako na svoju stranu. Neko prema stećcima, neko prema muzeju, neko u obilazak vrta. Sastajemo se pred pozadinskim vratima muzeja. Ambasador Ferguson je bio upravu. Na vratima nas dočekuje mlada ekipa - Udruženje „Akcija“ Sarajevo. Nakon lomljenja na Karauli, razmišljanja i preispitivanja, slijedi doček, širok osmijeh i još širi zagrljaj.

Obilazak muzeja počinjemo pregledanjem izložbe sjajnog BiH fotografa i video producenta Zijaha Gafića, kodnog naziva „Čuvari muzeja“. Zanimljive i potresne priče radnika i radnica, onih koji sačuvaše identitet BiH u uslovima, gorim od ratnih. Njihovi portreti, vješto fotografisani, jasno upozoravaju i svjedoče o nadljudskim naporima očuvanja kulturno - istorijskog naslijeđa.

Upisujemo se u knjigu dežurstva. Napisao sam : „Zemaljski muzej nije ni sarajevski, ni tuzlanski, ni mostarski. On je i travnički, i zenički, i banjalučki. Zemaljski muzej je čuvar identiteta Bosne i Hercegovine, i dok je muzeja, biti će i Bosne i Hercegovine.Da se kulturocid nikad više ne ponovi! Kolegama i kolegicama želim sretan i uspješan rad u budućnosti.“

Vjerujem kako nismo nastali ni od turaka, niti od austrougara, već od kamena, soli i stećaka, koji leže na slanoj zemlji – Bosni (Lajoš Taloci – Korijen riječi Bosna na staroilirskom jeziku znači – slana zemlja).

Upoznajem gospodina Mirsada, kustosa na odjeljenju arheologije. On nas uvodi u arheološki paviljon. Kustos, doktor, radnik, arheolog, u radnom odjelu, zajedno sa drugim kustosima, čistačicama, spremačicama, radnicima i radnicama, čuvarima muzeja, kreči, usisava, čisti... Svi kao jedan, jedna kao sve. Gdje ima volje ima i načina.
U paviljonu se osjeća miris Tuzle, paviljon miriše na Ditu. Nekoliko dana unazad, radnici i radnice Dite, oni koji najbolje poznaju vladavinu kapitalizma i isprazna politička obećanja, posjetiše i podržaše svoje kolege iz muzeja, iz zemaljskog. Pokloniše im veliki paket Ditinih proizvoda. Heroji za heroje ! U pojedinim trenucima čovjek se isključi, prepusti mašti i u takvom spletu okolnosti osjeća se kao u kreativnoj košnici...

Centralna sala paviljona za arehologiju i sporedna na čijem se kraju nalazi Hagada, odišu čistoćom, mirom i simetrijom, perzijski preciznom. Eksponati i artifakti se čuvaju u vitrinama, ispred Hagade, staklena klizna vrata sa alarminim osiguranjima i blagim plavičastim svjetlom. Za trenutak pomislih da sam u Westminsteru; već idući trenutak sam tu i slušam stručno predavanje o Bobovcu, artifaktima, arheološkim iskopinama... Putovanje nastavljamo kroz etnološku postavku a završavamo kratkim intervjuima za Organizaciju „Akcija“.

U razgovorima sa kolegama i kolegicama Akcije, prepoznajemo veliku zahvalnost svim građanima BiH, strateškim i projektnim partnerima, svim školama, studentima i studenticama, ambasadama i drugim partnerima, koji su svi zajedno, na pragu pobjede i slavljenja jedne velike građanske akcije.

Saznajemo informaciju da se u muzeju čuva oko četiri miliona artifakata, da je nekoliko hiljada ljudi prošlo kroz muzej za vrijeme trajanja akcije, ispijajući toplu kafu u dvorištu botaničkog vrta, mi – tuzlanska brigada solidarnosti : Dženan Jusufović – Direktor Međunarodne Galerije portreta Tuzla, Edin Jahić – Direktor NUB“Derviš Sušić“ Tuzla, Esaf Lević – Direktor Muzeja Istočne Bosne Tuzla i moja malenkost (u svrsi direktora „arTz“ Festivala), zajedno sa kolegama i kolegicama Zemaljskog muzeja i Organizacije „Akcija“ Sarajevo.

Ja sam Zemaljski muzej BiH i odbijam da me unište !


Rusmir Krdžalić, direktor Festivala savremene umjetnosti „arTz“.
Tuzla/Sarajevo 08.09.2015.godine.

Osmrtnicama ba smrtovnice