TUZLARIJE - KULTURARAZGOVOR Amar Selimović, novi Hamlet Prvi put da nisam imao tremu Nimalo nije slučajno da je u Tuzli, koja ima dugogodišnju pozorišnu tradiciju, veliko interesovanje izazvala pozorišna predstava Hamlet Vilijama Šekspira, u režiji Harisa Pašovića. Šekspirova drama je, kako je kazao reditelj Pašović, najveći komad napisan u historiji čovječanstva, a Hamlet san svakog glumca. Ovoga je već “odsanjao” mladi, izuzetno talentovani Tuzlak po rođenju koji danas živi u Sarajevu Amar Selimović, dvadesetrogodišnji je apsolvent Akademije scenskih umjetnosti u klasi prof. Aleksandra Jevđevića i doc. Senada Bašića. Do sada je igrao u predstavi Pobuna u NP Harisa Pašovića i Adam Gais, u režiji Dine Mustafića i sad u Hamletu - treća sreća - najveća. Mladi ste, a povjerena vam je velika uloga?  “Kada mi je Haris Pašović ponudio ulogu, prihvatio sam je objeručke, sa zadovoljstvom. Čak nisam bio euforičan kao prije kada mi neko povjeri ulogu, Tek što sam završio samostalni diplomski rad (Filoktet), na kojem mi je mentor također bio Pašović i gdje sam se malo fizički i mentalno istrošio, “uletio” sam u ovaj sjajni projekat.”
Probe su počele u Sarajevu, nastavljene u Tuzli. Radi se o velikom ansamblu - da li je bilo naporno i kakva je atmosfera vladala među vama? “Radili smo oko dva i po mjeseca. Nismo bili samo kolege, postali smo veoma brzo prijatelji. Dobro smo surađivali, napravili dobar posao, navikli se jedni na druge. Sad smo se rastali, neko je otišao u Sarajevo, Zagreb, Beograd, Dubrovnik, Sloveniju, a ja sam ostao nekoliko dana u Tuzli, tako da se osjećam malo prazno. Još uvijek sumiram dojmove, sakupljam emocije. Mirjanu Karanović poznavao sam od ranije, Miodraga Krivokapića sam sad upoznao. Naravno, znam kakve su to glumačke gromade. Damjanu Černe sam gledao u predstavi na MESS-u. To je troje starijih kolega sa kojima je bila fantastična saradnja od kojih sam, pored Harisa, imao najviše pomoći u glumačkom smislu. Sa Amarom Bukvićem i Franom Maškovićem prvi put sam surađivao. Mi smo u fantastičnom vremenskom roku uspjeli naći zajednički jezik i saradnja sa svim kolegama i saradnicima na predstavi je bila fenomenalna.” A sa rediteljom Pašovićem? “Svaka njegova predstava je nova škola teatra. Radio je sa mnogo iskusnih, dobrih glumaca, mislim da on jako dobro, možda čak i najbolje poznaje rad sa glumcima, kako raditi sa mladim. Daje im slobodu, otvara prostor za kraeciju. Ima svoje mišljenje, ali uvažava i glumčevo. To sam uvidio i prilikom rada u Pobuni i zbog toga sam se i odlučio da mi bude mentor.Povjerio mi je ulogu Hamleta i nije ni jednog trenutka sumnjao u mene, niti sam ja sumnjao da će sa njegove strane izostati istinska rediteljska pomoć u gradnji kako samog lika Hamleta, tako i same predstave. Kada ste završavali gimnaziju da li je s obzirom na vaše rodbinske sa Mešom Selimovićem (poznati književnik bio je amidža Amarovom ocu Željku) bilo dilema - književnost ili gluma? “Iako sam dosta sam čitao, gledao filmove, ipak nikad mi nije palo napamet da ću se baviti nečim što ima veze sa filmom, teatrom, literaturom, sa dramom uopšte. Nisam pokazivao afinitet ni za glumu, niti sam ikad nešto dobro napisao da bih sad rekao: imam neku žicu Meše Selimovića. U razgovoru sa tadašnjim studentima tuzlanske Akademije i sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem saznavao sam o tome kako se studira, koliko to traje. Vidio sam da su oni zanimljivi ljudi i da je to zanimljiv fakultet, jer sam htio da budem stalno angažovan, da se trošim. Shvatio sam da je to i fizički naporan studij što mi je odgovaralo, jer sam se čitav život bavio sportom. Htio sam da nastavim tu vrstu trošenja kroz obrazovanje, edukaciju, intelektualno razvijanje. Prvi put sam stao na scenu na prijemnom na Otvorenoj sceni Obala. To je moj početni korak, prva stopa na tim daskama.” Kakvi su dalji planovi? “Planirano je da sarajevska premijera bude sredinom septembra. Morat ćemo početi s probama prije same premijere. Dok predstava traje, dok je živa i dok se igra ona će se i kroz repriziranje razvijati, a nadam se biti i sve bolja. Kad se vratim u Sarajevo, pisat ću odbranu diplomskog. Hoću da završim Akademiju, da postanem profesionalni glumac.” Čudan put raspoloženja Publika vas je oduševljeno prihvatila u ulozi Hamleta. Kako ste se osjećali u svojoj rodnoj Tuzli? “Raspoloženje ima malo čudan put pred samu premijeru. Kad sam postao svjestan da trebam da dođem u rodni grad, osjećao sam veću odgovornost nego inače. Zbog toga što sam znao da će doći prijatelji, rodbina. Da će sala biti puna ljudi koji me poznaju, a da me njih 95 posto nikad nije gledalo. Osjećao sam neku tremu, odgovornost, respekt... Međutim, što smo duže boravili u Tuzli, nekako je to sve počelo jenjavati. Počeo sam se opuštati, zanemario sam potpuno taj segment i počeo još bolje funkcionirati. Kad je došla premijera, prvi put u životu nisam uopšte imao tremu, nego sam osjećao neku fizičku i mentalnu snagu koja je bila dosta bliska euforiji i dobro sam se osjećao pred izlazak na scenu. Znao sam da će to biti jako dobra predstava. To mi se prvi put desilo. Umor sam osjetio dvadesetak minuta po završetku predstave, a na sceni niti jednog trenutka.” (oslobodjenje) |