TUZLARIJE - KULTURA 31.03.2019.
17. TKT FEST - Dani akademskog teatra Tuzla: 27.03. - 02.04. 2019.
Kako pomiriti naizgled nepomirljivo?
Piše: Mladen Bićanić
John Retallack: "Hannah i Hanna". Adaptacija, režija i izbor muzike: Miroljub Mijatović.
Scenografija: Mensur Bogičević Kostimografija: Ena Begičević
Videoart: Kerim Demiri
Igraju: Adna Hasanić i Tamara Miličević - Stilić
Mladen Bićanić
Predstava počinje vrlo mirno, gotovo neprimjetno označavajući kojim će tokovima poteći: na pozornici su četiri velike kvadratne kutije - sanduka, u pozadini ekran, na njemu se smjenjuju fotografije i crteži sa ciljem da nas uvedu u priču i upoznaju sa akterima priče čije ćemo živote pratiti idućih 60 minuta.
Dvije djevojke na sceni, njih ćemo svo to vrijeme gledati i kroz njihovu igru pratiti njihove sudbine, šesnaestogodišnjakinje, istoga imena ali različitoga porijekla, prezenterice su vlastite priče: na ekranu vidimo panoramu malog mjesta Margate, negdje na morskoj obali Velike Britanije, tamo radnja počinje, ali i Prištine, glavnog grada na Kosovu, odakle sve zapravo potiče, iz Prištine se vuku korijeni svega onog što će se dogoditi u Engleskoj, upoznajemo i lica bliska glavnim junakinjama, njihovu braću, Joea i Albina, dečka engleske tinejdžerice..
Čujemo i prvu ogorčenu izjavu te iste djevojke, nepomirljivu spram stranaca: "Ovo je jebena invazija, cijelo Kosovo je stiglo ovamo preko noći. " I sada je već sve jasno, sljedećih sat vremena pratiti ćemo kazališnu pripovijest o migrantima, o neprijateljstvu koje njihova sama pojava pobuđuje u sredinama gdje se pojave, saznati postoji li nešto što tu mržnju može ublažiti, ukloniti, omogućiti im da se uklope u taj novi, za njih nepoznati i strani svijet, u kojem neće svakodnevno morati slušati izjave poput: “...nemoj se praviti da si ljudsko biće. “
Riječ je o komadu “Hannah i Hanna “, autor je britanski dramski pisac, kazališni redatelj ali i pedagog John Retallack, ( 1950. ). U Engleskoj je poznat po adaptacijama Shakespearovih djela koje je radio za Oxford Stage Company, a navedena drama praizvedena je 1999. -te godine i jedna je od najizvodjenijih u brojnim teatrima. U Zenici ga postavlja Miroljub Mijatović ( 1970. ), glumac, redatelj, teatrolog i takodjer teatarski pedagog, rukovodi Dječjom, omladinskom i lutkarskom scenom unutar Bosanskog narodnog pozorišta, gdje je predstava lani u novembru i premijerno izvedena.
Igraju dvije mlade glumice, obje Zeničanke, praktično vršnjakinje i obje studentice Odsjeka glume Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli: Adna Hasanović prošle je godine i diplomirala, sada je stalna članica glumačkog ansambla BNP, Tamara Miličević Stilić trenutno je na trećoj godini studija, mogli smo je vidjeti i prve večeri festivala u Homerovoj “ Odiseji “ u produkciji Teatra Kabare Tuzla i Studentske scene ADU.
Obje postupno grade svoje likove, prolaze zajedno sa njima sve mijene i zamke na tegobnom putu od neprijateljstva do prihvaćanja, uvjerljive su i predane rolama koje tumače.
Zenička predstava tako opisuje dugo putovanje na kojem će dvije mlade djevojke spoznati vlastite zablude, strahove, bol i tugu, ali čežnju i ljubav kojom je primarnu nepomirljivost i izrazito neprijateljstvo moguće prevladati. Engleskinja Hannah učiniće veliki zaokret od svojih prvih riječi: “ Prokleti Kosovari - dodju u Dover, drmnu ti kuću, auto, curu, pune kolica za džaba i još dobivaju 100 funti sedmično - zašto? Da bi godinu dana uživali na moru. “ pa sve do trenutka kada je njeni vršnjaci, domaći, počnu nazivati “ engleskim ološem “ zato što je prihvatila Kosovare i zbližila se sa njima. Druga Hanna, pravim imenom Dževahinja, taj preokret u ponašanju svoje prijateljice dočekati će radosno i sa oduševljenjem: “ Sretna sam što sam ovdje...I pronašla sam Hannu, a da je nisam ni tražila. “
Autor i redatelj nižu primjere tih klišeiziranih predožbi i stereotipa o strancima koji nas ugrožavaju, ukazuju na neodrživost takvih tvrdnji, te dvije djevojke primjerom svjedoče kako je zajednički život itekako moguć i potreban. U Engleskoj, u Europi, ovdje, na Kosovu, bilo gdje na svijetu, samo ne sa onima koji to ne žele, ili, kako to precizno opisuje Hanna sa Kosova: “ ...ne želim živjeti s ljudima koji se žele medjusobno pobiti. “ Komad završava potresno i snažno, projiciraju se slike kalvarije kroz koju prolaze migranti posljednjih godina, njihove patnje i strahote kroz koje prolaze podcrtava moćna glazba iz “ Plesa sabalja “ armenskog skladatelja Arama Hačaturjana iz prošlog stoljeća, pripadnika naroda koji je upravo početkom prošloga vijeka i sam prošao kroz Golgotu gotovo do uništenja.
|
|
