TUZLARIJE - KULTURATeatar je ogledalo stvarnosti Piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ Zapraštalo je nakaradno jaukanje iz susjednog prostora, odvojenog očito nedovoljnom količinom rigipsa. „Nije smio ući u ´izlazni termin´!“ - štrecnulo me, odmah pošto sam začuo raskošni ženski glas, iskorišten u pogrešne svrhe. 
„Stvarnost je ogledalo teatra!“ - Zijah je Sokolović, citirajući Artoa *,
pokušao samouvjerenošću prekaljenog umjetnika parirati komšijskim bahanalijama. Decibeli izvođačice su probijali granice zvučne pristojnosti: glumčeve su poruke jedva dopirale do gledalaca iz posljednjih redova. Čak su poneki, kolektivno nesvjesno, počeli pratiti takt iz susjednog lokala zapošljavajući svoja stopala, zaboravljajući da sjede u Talijinoj kući. Stvarno ne znam kako je bard uspio sačuvati fokus i ritam, zadržavajući čudesnu moć improvizacije, izbjegavajući eskapade koje banaliziraju. U biti, premda je situacija bila krajnje nepovoljna, on se ponašao kao da redovno nastupa uz strahovitu dozu ometanja. Zaneseno i angažovano, ponavljao je davno nastali tekst, ali me niko ne bi uvjerio da ga performans iz susjednog lokala nije uzdrmao. I ko zna na šta bi izašla izvedba da vlasnik folkoteke nije isključio nekoliko zvučnika, komšijski dobrohotno i pažljivo. * * * Na osnovu nepobitnih činjenica i stanja na terenu, pesimisti bi svakako istakli pogubnost kombinacije glasova u svojevrstan galimatijas, realisti bi pledirali kako teatar i folkoteka, ipak, uspijevaju koegzistirati u vremenu apsurda, a optimisti bi dometnuli kako ni sami to ne bi mogli tačnije izreći. Meni je preostalo pokušati napisati proglas: u kome glas ne nadjačava glas, u kome zvuk ne poništava govor, u kome tišina nije mudrost već nasušna potreba A između Artoa i Šekspira, ja Šekspirovoj besjedi prednost daću. „Teatar je ogledalo stvarnosti!“ - moj Glumče. I ne smeta mi ovakva stvarnost. Nego mi smeta što je stvarna. * Antonen Arto (Antonin Artaud) je bio francuski pisac, glumac i pozorišni režiser, a Šekspir je Šekspir |