TUZLARIJE - KULTURAIntervju Željka Kičić-Marinić: U životu sve se dešava s razlogom! Razgovarala: Marija Knežiček Željka Kičić-Marinić je ispratila prvu generaciju odsjeka za klasični balet u Osnovnoj muzičkoj školi u Tuzli. Osim što je nastavnica baleta, Željka vrijedno radi kao trener u Pozorištu mladih.
Kada i kako si otkrila da imaš sklonost ka baletu? Budući da sam kao mala počela slušati klasičnu muziku, a balet je usko vezan isključivo za nju, nije bilo sumnje da će i ta, najljepša grana pozorišne umjetnosti biti dio mog života. Balet je moja ljubav i jedina umjetnost koju razumiju ljudi svih naroda i narodnosti jer govor tijela ne treba titl. Tako je krenulo interesovanje i kasnije pohađanje časova klasičnog baleta. Kako je izgledao tvoj prvi javni nastup? Sa dvanaest godina bila sam član ratnog dramskog studija "Neboderci" i dobila ulogu cabaret meštra u mjuziklu "Lift zvani čežnja", rađen po tekstu Fatmira Alispahića, a režiran je od strane našeg glumca Zorana Tešića, koji je ujedno i vodio dramski studio u jednom malom podrumu. Predivno iskustvo u kojem ni sve silne granate i sirene nisu mogle spriječiti odlaske na probe i život u drugačijem svijetu, svijetu umjetnosti. Kome pridaješ najveće zasluge za svoj uspjeh? Najveće i prve zasluge pridajem svojoj mami koja nikada nije stala između onoga što sam željela da radim i za šta sam se odlučila kasnije da studiram, a to je umjetnost. Nakon nje mislim da je sve bila moja zasluga jer sam željela sve od umjetnosti da probam. Svirala sam klavir i harmoniku četiri godine, a zatim sam kod operne pjevačice Katalin Brunjaji Hihlik učila solo pjevanje, i naposlijetku najveća od svih- balet. Koga bi izdvojila od glumaca na domaćoj javnoj sceni i zbog čega? Bosna obiluje talentima, kako pozorišnim, tako i filmskim. Teško mi je da izdvojim baš jednog glumca ili glumicu, a da ostale kolege ne navedem. Uglavnom preferiram staru gardu jer to je neponovljivi manir i tehnika igranja koju moram priznati, današnje generacije nemaju. Moji klasni profesori su bili Emir Hadžihafizbegović i Selma Alispahić, pa i sami možete zaključiti da ih izrazito kao glumačke veličine cijenim. Da li si ispunila sva svoja očekivanja? Čovjek cijeli svoj život provede u očekivanjima i trudu da ih realizira. Mogu reći da sam ponosna na do sada urađeno i stečeno. Završila sam Muzičku školu, a potom i Akademiju dramskih umijetnosti, baletni studio, mnogo seminara, nastavnik sam u muzičkoj skoli i predajem na odsjeku za klasičan balet. Izvela sam prvu generaciju tuzlanskih profesionalnih balerina. Godinama sam trener u baletnom studiju u Pozorištu mladih. Kroz moje ruke je prošlo na hiljade djece. Igrala sam u predstavama Narodnog pozorišta, režirala cabaret predstavu "Plesom kroz vjekove ", napravila baletne koncerte, radila mnoge koreografije za predstave, pjevala songove i još mnoge druge stvari koje su značajno pridonijele razvoju umjetničkog života. Smatraš li glumu zahvalnom profesijom u BiH? Danas nijedna profesija nije zahvalna jer uvijek strahujete da li će biti posla, a daleko od razmišljanja koje bi glasilo "uživat ću sada dok radim ono za što sam se školovala". Mnogo mojih kolega je na birou i nikada nije uspjelo da se zaposli u svojoj struci. Zahvalna sam jer sam ostala u krugu umjetnosti, pa djelujem iz više pravaca.
Da li imaš još neki hobi? Mislim da mi hobi još jedino može biti odmor kojeg imam jako malo, ali ne žalim se. Pored ove količine posla to mi sa sigurnošću može biti nužno potreban hobi, mada, moram priznati da me najviše odmara muzika koju slušam doslovno od 0-24 (klasika, jazz, instrumental i posebno filmska muzika).
Koji je tvoj moto? U životu sve se dešava s´ razlogom! Šta bi poručila osobama koje se žele baviti glumom? Moja poruka je da se predaju onome što rade, budu jedinstveni i originalni, jer kopija je mnogo, a original je samo jedan. Njegujte klasiku jer je iz nje sve i poteklo, a da nije vrijedilo ne bi sva ova stoljeća trajala. Razgovarala: Marija Knežiček |
