TUZLARIJE - KULTURA

19.11.2005.
KUN: Beketov ˝Godo˝ na tuzlanski način

Piše: Biserka RAJČIĆ


Scena iz tuzlanskog GodoaPretvaranje rituala u pozorište
Gradimir Gojer je veoma svestrana ličnost. Direktor je Narodnog pozorišta u Sarajevu. Profesor Akademije scenskih umetnosti. Režirao je na najpoznatijim scenama bivše Jugoslavije. Autor je više knjiga iz oblasti teatrologije. Dobitnik je niza nagrada za svoja rediteljska ostvarenja. Osnivač pozorišnih festivala. Premijerom Čekajući Godoa u tuzlanskom Narodnom pozorištu proslavio je i tridesetogodišnjicu svog veoma plodnog rada.

Na dvadesetak scena. Režirajući stotinak drama naših i stranih pisaca (Držić, Šekspir, Krleža, Dostojevski, Vajda, Jonesko, Bond, Nušić, Sidran, Ibzen, Jovan Hristić, Ustinov, Kohout, Cankra, Čehov, Kundera, Eden fon Horvat, Ćopić, Lorka, H. Humo, Paljetak, L. Kaštelan, J. Kaštelan, A. B. Šimić, Č. Kisić, V. Puljić, D. Lukić, M. Gavran, M. Dizdar, I. Horozović, A. Šoljan, N. Duraković, N. Ibrišimović, Z. Topčić, Dž. Larić, N. Šop, I. Kajan, G. Simić, M. Begović, I. Lovrenović i dr.).

Kretanje umjesto stajanja

Gojerov Godo je u poređenju s predstavama koje sam dosad videla posve drugačiji. Radikalno drugačiji. U njegovoj predstavi nema seoskog druma. Nema drveta. Nema večeri. Svega, čime predstava Čekajući Godoa prema Beckettovom tekstu, počinje. Čega je bilo u predstavi Ateljea 212. I u režiji samog Becketta na jednom od BITEF-a. A i Estragona i Vladimira igraju devojke. Tuzlanske glumice Nikolina Baškarad i Jasmina Čelebić. I svoju igru ne temelje na stajanju i čekanju već na neprestanom kretanju. Sedenju. Prevrtanju. Skakutanju. Brzom hodanju. Posebno promišljenom. Stilski najbližem kabaretskom.

Drugi par, Poco i Liki, koje igraju Muharem Osmić i Midhat Mido Kušljugić, su po načinu igre bliži onom što sam svojevremeno videla u Ateljeu 212 i u Beckettovoj režiji Godoa na BITEF-u.

Veoma se razlikuje i Dečko, koga igra Haris Osmić. U oba pomenuta slučaja bio je stariji. Imao je između šesnaest i osamnaest godina. U ovom je dete. Od osam-devet godina. I njegov kostim je drugačiji. Umesto neodređenog kroja i boje, on je elegantan crno-crven. Samim tim njegova uloga u posredovanju između onih koji čekaju Godoa i Godoa je drugačija. Moglo bi se reći – značajnija. Pripada svetu Godoa, a ne svetu čekalica Godoa.

I pored toga svet Estragona, Vladimira, Pocoa i Likija u Gojerovoj predstavi u biti ostaje isti. Mada je u znakovnom pogledu redukovaniji. Izostali su pesak, prašina na putu na kome stoje i čekaju. I kržljavo, bezlisno drvo kraj tog puta, šibano kišama i vetrovima. Njihovi kostimi nisu kostimi drumskih skitnica već su pre odeća putnika. Iako Estragon i Vladimir i dalje umiru od gladi i zadovoljavaju se šargarepom, repicom i glodanjem kostiju.

Taj svet određuje i scenografija Nesima Tahirovića. Takođe, u poređenju s pomenutim predstavama, drugačija. Odnosno, u stilu je njegovog izrazito znakovnog slikarstva. Kroz ceo prvi čin drvo i put samo su naznačeni. Krajnje konvencionalno. Skoro konstruktivistički.

Imamo stablo bez krošnje. Njegovu matematičku skicu. Sa strane, u perspektivi, date su leva i desna strana puta. Na horizontu, na kraju gde put iščezava, nalazi se po jedan stilizovan krst. Po svoj prilici simbol spasenja. Ili, granica između dva sveta. Sveta Estragona i Vladimira i sveta Godoa. A možda i ovozemaljskog i onozemaljskog. Spoljašnjeg i unutrašnjeg. Mada, dečak ne dolazi iz tog pravca. I ponaša kao da je iz sveta Estragona i Vladimira, a ne Godoa, iako je njegov posrednik.

I monolog - razgovor

Opštenje među junacima drame odvija se u vidu dijaloga. Razgovora. Onako kako je kod Becketta. Bez izostavljanja i dodavanja teksta. Razgovori su teški i zbog toga često prelaze u monolog. Međutim, to je i dalje razgovor. Nijedna reč nije slučajna. Proizvoljna. Već se izgovara u krajnjoj usredsređenosti. Kako Beckett podvlači – u sumrak. Jer sumrak pada pre večeri i tame. I pre njega su bili jutro i podne. Veče je vreme molitve, rituala. Transa. Vreme iščekivanja ljudi. Iščekivanja i traženja mesta za počinak. Traže ga i Beckettove skitnice. Makar u jarku. Jer čovek ne sme dočekati jutro na putu. Čovek na putu je meta prolaznika. Često i žrtva. I Vladimir i Estragon se jedan drugom ujutru često žale da su ih prethodne noći pretukli prolaznici. Njihov problem je u tome što ne mogu da se udalje s mesta na kome stoje i potraže bezbednije mesto za počinak. Jer, moraju da čekaju Godoa. U svakoj predstavi ova dvojica Beckettovih junaka čekaju svog Godoa. Na svom putu. Kraj svog drveta. Drveta dobra i zla. Drveta saznanja. U svom raju ili paklu.

Čekanje, pogotovu beskonačno i nesigurno, često je povezano sa preoblačenjem, maskiranjem, odnosno s promenom uloga. Jer je to jedan od načina istrajavanja do “kraja”. Put vere. Nade. U to da će Godo doći, mada od samog početka postoji i sumnja. Iako u Beckettovom tekstu eksplicitno nje nema. Ali, tu postoji nešto drugo. Nortrop Fraj, pišući o Šekspiru, konstatuje: “Iluzija realnosti je realnost iluzije”. Odnosno, scena je stvarnost iluzije. I Gradimir Gojer je svog Godoa pokušao tako da postavi, između ostalog dodelivši uloge Estragona i Vladimira devojkama. U tom duhu je i scenografija Nesima Tahirovića. Crna kutija na čijoj prednjoj strani je naslikano stablo drveta. Nalazi se nasred puta. U prvom činu je golo, a u drugom raskošno rasvetano. I iz prilično debelog stabla čuje se muzika, tj. smešten je muzičar koji se vidi kroz gotovo neprozirnu zavesu. Ta ideja je neobičnija od poveravanja uloge Estragona i Vladimira devojkama. One igraju u veoma konvencionalnom stilu.

“Pozorište u pozorištu”

Muzika u predstavi je, međutim, krajnje realna i glasna. Utoliko pre što je kod Becketta uopšte nema. Što dominira tišina koja se vremenom pojačava, postaje sve napetija. Osim muzike, nekoliko puta se čuo i glas. Nekakvo sakralno pevanje. Sa krstovima na horizontu, na kraju puta, sugeriše nam Godoa kao Boga. Spasenje koje treba da usledi. Koje je smisao čekanja. Patnji. Ponižavanju. Čoveka. Skitnice. Beskućnika. I čoveka uopšte. Na svim prostorima. I u svim vremenima.

Tako upotrebljena muzika i pevanje moraju se uzeti znakovno. Kao jedan od tragova materijalnoga. Koga se Beckett ni u jednoj svojoj drami, bez obzira na svoju “avangardnost”, ne odriče.

Gojerovo tumačenje Becketta svedoči i o nečem čemu drugi režiseri nisu pribegavali. Bar ne u Godou. O pretvaranju rituala u Pozorište. I Pozorišta u rituale. Da nije tako, njegova predstava bi se mogla tumačiti kao predstava s razbijenim i nepovezanim elementima. Posebno kada se uzme u obzir uloga scenografije u njoj. Koja bi se bez takvog čitanja mogla činiti kao “pozorište u pozorištu”.

Posvećeno Suzan Zontag

Petog novembra 2005. u tuzlanskom Narodnom pozorištu održana je premijera najpoznatije Beckettove drame Čekajući Godoa. U režiji Gradimira Gojera. Prema prevodu Andreje Mitrovića. Sa scenografijom Nesima Tahirovića. S muzikom Davorina Kempfa. Posvećena je sećanju na Suzan Zontag, koja je tokom poslednjeg rata boravila u Sarajevu i ovu dramu režirala za ratom napaćene Sarajlije.(Oslobođenje)



Osmrtnicama ba smrtovnice