TUZLARIJE - KULTURAAntoan Žaku : ˝Psi ˝ ,svjetska premijera u Narodnom pozorištu Tuzla Koliko je psećih u ljudskom životu ? Pozorišni komad ˝Psi˝ Antona Žakua svjetsku premijeru je doživio na sceni Narodnog pozorišta iz Tuzle.Antoan Žaku nas uvodi u svijet staračkog tovaranja i dotrajavanja. Tema ozbiljna sama po sebi. Ali stari bračni par voli i drži pse kao kućne ljubimice i brine se o njima kao da su dio porodice. Radnja se odvija u dnevnoj sobi starog građanskog bračnog para koji je u svijetu otuđenosti. Brigom i ljubavlju prema psu koji može biti što i najbolji prijatelj čovjeku, starci popunjavaju prazninu preostalog života. Otuda i strah : Šta će biti kada Mandarina umre ? A kraj joj se primakao. Ne kaže tek tako lik iz drame :Koliko psećih života ima u jednom ljudskom ? Otuđenost i okrutnost Brigom o psu, Žaku unosi momente blagog humora u dramu, a u dijalog tek nekoliko naznaka koje i kao aluzija i kao asocijacija pojašnjavaju nezavidnu situaciju i misli dvoje aktera. Postoje i oni koji ne vole pse - veterinar i snaha Monika, i eto i prilike za dramsku tenziju. No, Žaku, moderni dramski pisac, ne ide za zapletom u klasičnom smislu riječi, i kroz sukob suprotnijih dramskih sila. On strukturira dramu kroz epizode - metamorfoze. Naime, dva lika, Otac i Majka igraju šest likova: kao Otac i Majka, a potom Otac kao Mandarina, a Majka kao Baterflaj, i najzad Otac kao Fransis(sin) a Majka kao Snaha. Ovo pretvaranje i nenametljivo prelaženje iz lika u lik učinilo je i pozorišni komad i predstavu zanimljivom, upotpunilo sliku života dviju starih i usamljenih osoba zbivanjima iz života psa i brige o njima, te odnosima sa snahom u sinom. Njih dvije i veterinar, ma koliko epizodični, simbolika su svijeta otuđenosti i okrutnosti u kojim stari bračni par živi. Dva mlada čovjeka, reditelj Haris Prolić i dramaturg Almir Bašović, poštujući Žakuov tekst, načinili su jednu pitku i zanimljivu predstave efektne režije i dramaturgije bez napadnih rezova među epizodama. Zavirujući režijski i dramaturški u intimu i privatnost, oni su pokazali i ono opće u savremenom društvu, a kroz glumu Eve Ras i Muharema Osmića predstavu kao duhovitu sliku. Bez monotonije Blagi komično - parodični akcenat, ili naboji, takođe su doprinijeli predstavi kao harmoničnoj cjelini. Predstava nije monotona : svađa, ruganje, ples i drugo. Zanimljivosti scenskog uprizorenja doprinjela je i scenografije Mirjane Zoranović. Dvoje iskusnih glimaca pokazali su da imaju dovoljno zavidne umjetničke imaginacije za metamorfozu u sve likove. Činili su to i govorom i ponašanjem ispoljavajući kultiviranost dramskog izraza. Muharem Osmić je još prije desetinu godina briljirao u ulozi ostarjelog lika u drami Donalda li Koburna ˝ Partija remija ˝, a nešto docnije i u komadu Karla Valentina ˝Idemo u pozorište ˝ . Izet Handžić (San) Priredio(la): S.M. |