TUZLARIJE - KULTURASve je to u srcu mom (Izvod iz knjige) Jedna od društveno opravdanih mjera zaštite djece bez roditeljskog staranja je smještaj djece u ustanove, u takozvani domski smještaj. Već u toku drugog svjetskog rata došlo je do osnivanja dječijih domova u BiH, pa tako i u 
Tuzli koji će djelovati i raditi do 1958. godine pod nazivom Dječiji dom "Memo Suljetović" . Slijedeća organizovana aktivnost na zbrinjavanju djece lišene roditeljskog staranja u općini Tuzla pokrenuta je početkom 60-tih godina u okviru Centra za socijalni rad. Od 1967. godine, Dom djeluje i radi pod nazivom Dječiji dom "Vojo Perić". Do 1980. godine to je bio dom klasičnog tipa, kada je sagrađen i predat na upotrebu savremeno opremljen objekat tipa dom - porodica.
Nastankom ratnih dejstava intenzivirane su aktivnosti na zbrinjavanju djece bez roditelja, odnosno djece, ratne siročadi. Primjereno istorijskom trenutku, dom je dobio naziv Javna ustanova Dom za djecu ber roditeljskog staranja. Dom je socijalna, odgojno - obrazovna i zdravstvena ustanova koja zbrinjava djecu bez roditeljskog staranja. Koncepcija rada Doma je po principu dom - porodica. Djeca su smještena u osam prostorno odvojenih grupa - porodica, heterogenih po spolu pojedinog djeteta. Shodno svojim željama i sposobnostima djeca se opredjeljuju za aktivnosti u sekcijama: muzičkoj, literarnoj, dramskoj - recitatorskoj, likovnoj, poljoprivrednoj, sportskoj i sekciji ručnih radova. Djeca su uključena i u klubove na nivou grada. U cilju kontinuiranog praćenja razvoja djece, Dom ostvaruje stalnu, neposrednu saradnju i povezanost sa ustanovama socijalne i dječije zaštite, kao i školama osnovnog i srednjeg obrazovanja koje pohađaju djeca iz Doma. Do 15 maja 1992. gdoine, rad i aktivnosti Doma odvijali su se u okvirima planiranih ciljeva i zadataka, a rezultat tog rada je 478 djece osposobljene za samostalni život i rad. U vremenu nastanka ratnih dejstava, potrebe za zbrinjavanje djece bile su veće. Bilo je dana kada ih je bilo i po 700. To su sigurno i najsvjetlije stranice u istoriji Doma. Advija Hercegovac, direktor Doma O knjizi dječijih radova Knjigu "Sve je ovo u srcu mom " napisala su i crteže nacrtala djeca iz Doma.
Nastala je tokom ratnih dejstava i poratnih godina a u njoj je samo dio svjedočanstva koja su djeca ostavila o svome stradanju ali i nadi da bi sutra moglo biti bolje.
Dio radova je nastao spontano, a dio u toku terapijskog procesa kroz nastojanje osoblja Doma da djeci olakšaju patnje i pomognu im da stravična iskustva, svaja maštanja i razmišljanja integriraju u svoj život i sa što manje posljedica krenu u budućnost.
Dolazak u Dom za djecu je uvijek bio drama, grubo suočenje sa realnošću da roditelja više nema i da brigu o njima preuzimaju drugi, nepoznati ljudi. Svih godina postojanja Doma osoblje se trudilo da dolazak djeci učine što bezbolnijim, ali je to dan koji većina od njih neće nikada zaboraviti. Posebno traumatični su bili dolasci djece u toku rata. Stizali su u kolonama, bez ijedne drage uspomene, strašno što su doživjeli nosili su doboko u sebi. Stradanja kroz koja su prošla ova djeca su puna užasa i slika koje su urezale neizbrisive tragove u njihove duše.
I djeca, koja su prije rata došla u Dom, izgubila su krhke veze sa članovima svojih obitelji, a mjesta, gdje su rođeni i gdje se u mašti uvijek vraćaju više nisu bila ista.
Nerijetko, od bola i navrlih emocija, djeca nisu mogla da ispričaju ono što su doživjela i ono što osjećaju. Osoblje Doma im je ponudilo papir i olovku. Crtali su i pisali ne samo ono što su vidjeli, već i svoju bol i patnju, svoje strahove i tugu, prenosili na papir, na duboko ličan način.
Zato, treba razumjeti, zašto na pojedinim slikama ima previše crne boje ili tako mnogo grobova ili da kapi kiše mogu biti veće od jednog malog, uplašenog dječaka. Možemo se samo zapitati kako se osjećala djevojčica dok je svoje selo crtala na nekoj čudnoj crvenoj podlozi. Pisati i crtati o drami čiji su sudionici voljom neljudi bili, značilo je napraviti prvi korak ka oporavku. Djeca i radnici Doma zajedno su prošli mnoge teške trenutke. Mnoga sjećanja danas manje bole. Djeca se polako okreću životu, raduju se putovanjima, ponovo vjeruju ljudima. Zato, ovo ipak nije knjiga samo o dječijoj tuzi. Ovo je knjiga u kojoj ćete naći cvijeća i zelenih livada i novih krovova, puno priča i pjesmica o domovini. Čak vam se može učiniti da je ljubav prema svojoj zemlji ovdje veća, možda i zato što ova djeca najbolje znaju šta znači izgubiti. Ali, praznici su dani kada se sjećanja vrate i ponovo ožive trenuci provedeni u toplom roditeljskom domu. Pjesme, priče i crteži o njima su tužni i radosni u isto vrijeme. Zato, u ovoj knjizi možete pročitati pitanje: "Bože dragi, ko će dočekati Bajram u mom rodnom kraju", i razumjeti tugu koju Merima osjeti kada neko za Osmi mart kaže "Kupiću poklon svojoj majci". Djeca znaju da njihovih roditelja nema. Navikavaju se živjeti drugačiji život, s nadom da budućnost neće donijeti nova zla. Na njihovim licima ponovo možete vidjeti osmjeh. Dobra organizacija rada, mnogo različitih aktivnosti i velika ljubav radnika Doma, pružaju ovoj djeci sigurnost i uslove za normalan život. Ali, porodicu im niko ne može zamijeniti. Niti vratiti, Zato postoje samo snovi. I nada. Dr Irfanka Pašagić, neuropsihijatar 8. mart Kako prolaze godine za mene je sve tužnije, jer, već je tri godine kako moje majke nije. Zato, draga djeco, vi, koju majke imate, za vaše dobro sve im najbolje činite. Sretan Osmi mart svim ženama, a mojoj majci Dženet i svim šehidima. Muška Ibrahimović, V razred Majci Danas je 8.mart - Dan žena. Taj dan me podsjeti da sam i ja imala majku, ali je nisam upamtila. Cijeli dan razmišljam o njoj, o njenoj sudbini. Pokušavam zamisliti njen lik, pokušavam dočarati dodir njene ruke, ali ne uspijevam, jer ga nisam upamtila, Možda mi je zbog toga lakše nego drugoj djeci, jer ne znam šta sam izgubila. Ja znam za tople riječi vaspitača, svojih sestara i svoje braće. Rastem uz njih i dobro mi je. Želim svim ženama svijeta sretan praznik. Hatidža Mršić, VII razred Dan koji mi je ostao u sjećanju Svanulo je jutro. Sjedio sam u kući sa majkom, komšinicom i njeno dvoje djece. Odjednom je odnekle iz daljine doletjela granata. Samo u jednom trenutku ubila je život u toj kući, ubila je moju majku i moju komšinicu, a ja sam bio ranjen. Došao je amidža i odnio me svojoj kući. Granate su i dalje padale . Morao sam u ambulantu. Morali smo dalje. Evakuisali su me u Srebrenicu. Tamo je bilo veoma teško, četnici su stalno napadali. Mislio sam da neću ostati živ. Bio je sumrak kada je došao konvoj. Ujutro su ranjena djeca i majke krenule konvojom za Tuzlu. Tako sam stigao i u Dom. Bili su to vrlo teški dani u mom životu. Šemsudin Korkutović, VI razred Izdavanjem zbirke dječijih radova, zaposleni u ovoj Javnoj ustanovi željeli su da upoznaju javnost sa jednim segmentom iz života i rada djece, i radnika ove kuće. Tuzlarije vam prenose samo dio crteža i tekstova djece objavljenih u ovoj zbirci čiji je glavni urednik bila Besima Ćatić uz saradnike Zdenku Čolić, Melihu Tirić i Mirsadu Mujezinović. Autori naslovne strane su Lutvija Suljić i Šeherzada Čejvanović, djeca doma. Mnogi ljudi, ne znajući dovoljno o Domu za nezbrinutu djecu, spominjanje Doma vezuju i za siromaštvo. Slušajući tužne sudbine ove djece dobiju želju da im na na neki način pomognu, često materijalno. Ali griješe. Moj utisak, posmatrajući ovo djecu, bio je da ono što njima nedostaje, što im je oduzeto, niko im ne može nadoknaditi, a ostalo u ovom Domu imaju. Zahvaljujući zaposlenim u Domu djeca su lijepo njegovana, uredna su, sita, obučena i obuvena, ovdje nauče puno toga i svi se trude da im olakšaju period do vremena kada će morati sami krenuti kroz život. Pa i tada, kada moraju da napuste Dom, nisu prepušteni sami sebi jer je Dom njihova porodica koja im pomaže do osamostaljivanja. S.M. Vezani članak o aktivnostima tuzlanskog Rotary kluba Zbrinjavanje mladih majki i njihovih beba |
