TUZLARIJE - KULTURATuzlanska pozorišna scena premala za nove generacije Glumci na Birou za zapošljavanje  Tuzla - grad u kojem je 1898. godine osnovano prvo bh. pozorište i u kojem je Narodno pozorište Sarajevo 1920. godine započelo prve projekte, nije u prilici da svim glumcima pruži šansu. U Zavodu za zapošljavanje prošle godine počeli su upisivati i mlade profesionalne glumce, koji nakon završene škole ne mogu da pronađu zaposlenje. Na spisku je "tek" šest-sedam glumaca, koji su se na Akademiji dramskih umjetnosti (ADU) Tuzla zdušno trudili da steknu profesionalno zvanje. Taj broj, u odnosu na 1.300 osoba sa VSS bez zaposlenja, procentualno nije veliki, ali se nameće pitanje sudbina novih generacija studenata Akademije, koja je u ovoj školskoj godini upisala sedmu klasu, a do sada ih je diplomiralo četrdesetak.
Diplomirani glumci, koji su na Birou, ali i njihove starije kolege ne kriju nezadovoljstvo stanjem na pozorišnoj sceni, iako su s velikim iščekivanjima i planovima za budućnost nesebično davali svoju energiju, kako bi opravdali stečeno zvanje glumca. No, nade padaju u vodu kad se suoče sa surovom stvarnošću da pozorište nema dovoljno novca da angažuje glumce koji nisu stalni članovi pozorišnog ansambla. Narodno pozorište Tuzla, osnovano 1949.godine, godinama se bori za opstanak i djelić sredstava iz budžeta, tako da i stalni članovi ansambla žive od danas do sutra. KOME TREBA AKADEMIJA Tuzlanski teatar "Kabare", osnovan prije pet godina, čak nema nikakvih budžetskih primanja. "Kabare" je idealno mjesto za studente glume i izvođenje ispitnih predstava. Zahvaljujući Vladi Keroševiću, iskusnom glumcu i osnivaču "Kabarea", na repertoaru se nađu kvalitetne i profesionalno urađene predstave u kojima igraju talentovani i afirmirani glumci, a sala nikada nije ostala prazna. Iako je "Kabare" odlična odskočna daska, s obzirom na (finansijski) status, to nije kuća kojoj glumci treba da se nadaju kao matičnoj kući. Mladi Tuzlak Emir Zec, koji je diplomirao u klasi Miralema Zupčevića, ne krije razočarenje što je njegova radna knjižica mjesecima na Birou, umjesto u nekoj od pozorišnih kuća. Pokušava ostati optimist - da će sutra donijeti nešto bolje. U Domu mladih Tuzla vodi dramski studio, a povremeno dobije priliku da zaradi kao voditelj nekog lokalnog programa. "Bio sam pun entuzijazma, žarko želio da završim Akademiju. Dok sam studirao imao sam osjećaj da me ovo društvo čeka, ali kad dobiješ diplomu shvatiš da te niko ne čeka, da si sam. Da bi nešto zaradio moram vući za rukav i sve se svodi na lična poznanstva, pa me angažuju. Ali, to nije ono za što sam se školovao. Sada ne vidim izlaz", smatra Zec. Ništa manje nije razočarana ni Remira Osmanović, koja je desetak godina stalni član ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Ona je, uz posao, pohađala Akademiju i studij okončala kao "zlatni" student s prosjekom ocjena većim od devet. Međutim, njen status se, kaže, nakon akademskog sticanja zvanja glumca, nije promijenio. "Zaista ne znam čemu ta akademija. Ako glumci nemaju posla treba je zatvoriti. Ja sam više igrala dok sam bila bez diplome. U zadnje dvije godine sam igrala samo u jednoj predstavi. Stalno se govori kako pozorište nema para, ali se, ipak, dovode glumci iz Sarajeva, Beograda...", ističe Remira. POSTOJI LI RJEŠENJE Milenko Iliktarević, direktor NP Tuzla, ističe da je svjestan da mladim glumcima treba pružiti šansu da pred publikom pokažu šta znaju i kakav talenat imaju. U tuzlansko pozorište je prije dvije godine primljeno četvero diplomiranih glumaca, a iduće godine, ako finansije budu dozvoljavale, planiraju uposliti još dva mlada glumca. Međutim, apstraktno je i pomisliti da će posao dobiti svi diplomirani glumci. "Rješenje treba praviti sistemski, odvojiti sredstva za njihovo uposlenje. Međutim, pomalo je čudno i to da, pored 20-30 glumaca koji nemaju gdje da rade, svake godine primaju 10 studenata u novu klasu. I kud će opet s njima, kad se zna da Tuzla ima jedno pozorište", pita se prvak drame Nenad Tomić. S obzirom na to da tuzlanska pozorišna scena ne može pružiti priliku svima, Iliktarević jedini izlaz za nove naraštaje glumaca vidi u drugim bh. gradovima, ali i inostranstvu. Trbuhom za kruhom. "Njihova sudbina je neizvjesna, ali i mi, koji smo sada u stalnom angažmanu, za četiri-pet godina ćemo tezgariti. Bit će institucionalno zaposlenje, ali glumci više neće moći sjediti i čekati platu, nego sami tražiti sponzore za predstave", kaže Milenko Iliktarević i dodaje da mladi glumci moraju naći energiju, svoje mjesto na daskama koje život znače. (J.Šarac - Nezavisne) Priredio(la): V.K. |