TUZLARIJE - KULTURABračni par Raos: Šest decenija u dobru i zlu Šezdeset godina, kao bračni par, u Tuzli žive Radmila i Anto Raos. I do upoznavanja u Zagrebu 1954. godine, vodili su zanimljive živote, a zajednički im je bio put raznih događaja, kako na poslovnom tako i privatnom planu, koji ovaj par uglednih građana Tuzle čini posebnim.
Prvi put su se sreli kao studenti Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Već naredne godine počela je njihova veza koja je 1959. krunisana brakom. Do tada su oboje diplomirali, a gospodin Raos je bio najbolji student u svojoj generaciji. Gospođa Raos, koju prijatelji zovu Rada, iz Zagreba se preselila u Tuzlu, a gospodin Raos je živio u Tuzli od ranog djetinjstva.
Prve godine njihovog braka bile su dosta dinamične, gotovo svake godine dešavalo se nešto zanimljivo i značajno. Oboje su se zaposlili u Koksno hemijskom kombinatu Lukavac. Radmila Raos je te 1959. godine bila najmlađi inženjer u KHK-u. Zajedno su odlazili na posao, a 1962. godine kupili su i prvi automobil. U to vrijeme, žene koje su vozile bile su veoma rijetke pa su se mnogi okretali kada bi gospođa Rada vozila Fiat Miletrečento 1300. Godine 1964. na Tehnološkom fakultetu u Tuzli otvoren je dvogodišnji Postdiplomski studij, koji su, kao polaznici prve generacije, upisali oboje. Od tada su njihove karijere išle uzlaznom putanjom. Anto Raos doktorirao je 1970. godine. Osim na poslovnom planu gospodin Raos je, kao vrstan sportista koji je u mladosti igrao u FK "Sloboda", igrao tenis, skijao, postigao značajne rezultate kao sportski radnik, te tri puta bio na čelu FK "Sloboda". Kao vrijedan i ambiciozan čovjek ostvario je zavidnu karijeru, a mnogi se sjećaju vremena kada je bio generalni direktor Hemijskog kombinata Sodaso u Tuzli.
Osim poslovnih uspjeha, gospođa Raos aktivna je kada su humane akcije u pitanju. Kao članica Udruženja Žene Tuzle doprinijela je realizaciji brojnih aktivnosti. U toku rata Žene Tuzle organizovale su prikupljanje hrane, odjeće i obuće, a zadnjih godina su posebno angažovane u borbi protiv karcinoma dojke, te pomoći oboljelim ženama. Njihov zajednički život uljepšalo je rođenje kćerki Željke i Marijane, kao i unuka. Raosi imaju tri unuka i unuku. Puno su putovali, što čine i danas, koliko im zdravlje dopušta. Teško je u jednom članku opisati Raose, a ono što ih čini posebnim je njihova ljubav prema Tuzli i Bosni. I pored mogućnosti i prilika da žive u većim gradovima u bivšoj Jugoslaviji, ostali su vjerni Tuzli do današnjeg dana. Na pitanje da li se kaju, da li im je žao što nisu prihvatili neku od ponuda, složno kažu da se nisu nikad kajali. Gospodin Anto posebno voli da govori o Slobodi, a tu su i prijatelji s kojima su se uvijek rado družili. Bez pretjerivanja se može reći da bi mnoge mogli naučiti umjeću življenja, toliko je mudrosti u njihovim riječima. Nemaju konkretan odgovor u čemu je tajna dobrog braka jer niko ne može predvidjeti šta život nosi. Nešto se jednostavno desi. Gospođa Raos navodi povjerenje kao bitan faktor za uspješan brak. - Važni su ljubav i povjerenje. Oboje smo puno radili i putovali, Anto posebno. Nije mi to smetalo, nisam ga provjeravala. U to vrijeme radilo se svaki dan osim nedjelje. Bili smo posvećeni svojim obavezama ali kada smo bili zajedno onda smo bili posvećeni jedno drugom. Na pitanje da li ima neki savjet za one koji tek stupaju u brak, gospodin Raos se nasmijao i kratko rekao "nemam". - Čovjekov životni vijek uvijek je vremenski određen između vremena rađanja i smrti. To je isto za svakoga. Sve što se desi između toga, za svakog čovjeka je različito. Pravila nema. Kod Raosa se puno pozitivnog poklopilo, zaista je lijepo osjetiti nakon 60 godina braka njihovu bliskost i ljubav. Na kraju, ostaje samo da ovim divnim ljudima čestitamo na lijepom jubileju, te im poželimo dobro zdravlje i sreću. S.M. |
