TUZLARIJE - KULTURAEmir Hadžihafizbegović - Vaha Vaha o djetinjstvu, uspomenama, ostvarenim i neostvarenim željama
ODRASTANJE Emira za djetinjstvo i mladost vežu lijepe uspomene te se vrlo rado sjeća svog odrastanja. "Rođen sam u Tuzli prije tačno 44 godine. Tuzla je mjesto mog djetinjstva, moje mladosti. Od 1982. godine sam u Sarajevu. Znači 24 godine živim u tom gradu. Ujedno sam 20 godina proveo u Tuzli. Čovjek voli da se sjeća djetinjstva, jer mislim da je to najsugestivniji dio čovjekovog života. Imao sam prelijepo djetinjstvo, divne roditelje. Moja rahmetli majka Nizama, otac Mustafa, koji je živ, stariji brat Irfan i ja, rasli smo u jednoj od najljepših ulica u Tuzli. To je tzv. rudarska ulica između Batve i Tušnja. Odrastao sam uz stadion Fudbalskog kluba Sloboda. Zapravo sve moje uspomene iz djetinjstva vezane su za FK Sloboda, jer sam bukvalno cijelo vrijeme provodio i na pomoćnom i na glavnom stadionu", priča Hadžihafizbegović. Sjeća se 1969. godine, 13. jula, kada je FK Sloboda ušla u prvu ligu. "Nisam ni u osnovnu školu pošao kada sam išao na utakmice Slobode. Dodavao sam lopte rahmetli Hukiću, Hatuniću, toj sjajnoj generaciji fudbalera Slobode. Pamtim Rizaha Meškovića, koji je kasnije otišao u Hajduk. Generaciju Šećerbegovića, Mulahasanovića. Sloboda je tada imala jednu od najboljih ekipa u bivšoj Jugoslaviji. I tako je krenulo moje interesovanje za fudbal. Trenirao sam fudbal u pionirima i juniorima Slobode. Međutim, kasnije su me putevi odveli na neku drugu stranu, objašnjava Hadžihafizbegović. UMJESTO NOVINARA GLUMAC Kaže da je završio Srednju mašinsku školu u Tuzli, te da je uvijek svima bilo čudno kako je iz mašinske škole otišao na glumu. "Zapravo, meni gluma nikad nije bila prevelika želja. Međutim, ništa se ne dešava slučajno i smatram da iz svog vokabulara riječ slučajno treba izbaciti. To bi trebao svako da uradi. Ništa se ne dešava slučajno. Želio sam da budem sportski novinar. I dan-danas mi je sport pasija. Kada bi me neko pitao šta mi je hobi, rekao bih da su to dvije stvari. Veliki sam filmofil, volim gledati filmove, igrati mali nogomet i volim provoditi sate i sate ispred televizije gledajući razne sportske manifestacije i sport uopšte, nije bitno da li je to vaterpolo, boks, fudbal, skijanje, atletika. Mislim da su sportisti jako realizirani ljudi. Ljudi se dijele na razne kategorije: ljubitelje sevdaha i džeza, morskog i planinskog turizma, nes kafe i obične kafe. Po meni generalna podjela je na realizirane i nerealizirane ljude. Nigdje ne postoji takva gomila realiziranih ljudi kao u sportu. To su jednostavno zdravi, realizirani ljudi. Imaju cilj, znaju šta hoće. Mnogi sportisti su moji prijatelji. Osim kolega s filma i iz teatra, najviše se družim sa sportistima", dodaje Hadžihafizbegović. Nastavlja priču o tome kako je završio mašinsku školu u Tuzli pa je upisao književnost. "Onda sam zbog jednog incidenta, koji sad nije bitan, izbačen sa Odsjeka književnosti na Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Imao sam sukob s jednim profesorom. Nije bitno šta je. Onda sam došao u Sarajevo da upišem žurnalistiku. Međutim, te godine u Sarajevu je bila otvorena Akademija scenskih umjetnosti. Klasu je primao Emir Kusturica. Znao sam da imitiram, sviram gitaru, recitujem Lorku, Tina Ujevića, pisao sam neke pričice.... nekako sam i u osnovnoj i u srednjoj školi bio naklonjen ovim društvenim naukama. Recimo, uvijek sam imao dobre ocjene iz predmeta društvenih nauka. Predao sam paralelno dokumenta i na žurnalistiku i na glumu. Otišao sam na glumu. Bilo nas je 250 na prijemnom. U tih 250 ostalo je 40 u užem izboru. I od tih 40 primljeno je samo osmoro ljudi. Od tih osmoro primljenih imao sam najbolje rezultate. Ljudi kažu: ˝Insan snuje, a Bog određuje˝. Mislim da to zaista nije bilo slučajno. Ljudi koji gledaju to što radim kažu da to i umijem. Publika me voli i u BiH i van njenih granica. Zadovoljan sam i sretan čovjek. Ne pripadam onoj kategoriji ljudi koji o sopstvenom poslu imaju pesimistično i negativno mišljenje. Volio bih kada bi se i moja djeca bavila ovim poslom. Čut ćete mnogo glumaca koji kažu: ˝Joj samo da mi dijete ne zaluta u pozorište˝ ili ˝Samo da mi dijete ne zaluta u glumu˝. S ovim poslom sam doživio puno lijepih trenutaka. Obišao sam cijeli svijet - Ameriku, Australiju, Aziju, Evropu. To se ne može ničim kupiti i nekako mi se čini kada bih sad povlačio crtu mogao bih reći da već sada imam karijeru s kojom se ide u penziju. A predamnom je još ohoho posla. Ljepota ovoga posla je što se čovjek i u dubokoj starosti može njim baviti", objašnjava Emir. PORODICA Emir ima dvoje djece. Sina i kćerku. Sin Edin ima 15 godina, a kćerka Amra 12 godina. "I njima nekako više idu društvene nauke. Čak pokazuju sklonost ka glumi. Vole da prave male kućne priredbe, na rođendanima prave razne scene. Ako bi htjeli, nikad im ne bih branio da se bave glumom. Moj sin će sad krenuti u srednju školu. Bitno mu je samo da u toj školi nema puno matematike, fizike i hemije. Interesuju ga istorija, bosanski jezik, geografija, muzika, slikarstvo.... Neka se nađe. Kako kaže Halil Đubran: ˝Vi mislite da je luk ispaljen iz strijele koja mora pogoditi luk koji vi želite. Ta će strijela naći svoj cilj. Djecu treba pustiti. Oni imaju svoj svemir, kosmos˝. Ni meni roditelji nisu branili. Kad sam krenuo da studiram u Sarajevo, socijalna karta moje porodice nije bila baš sjajna. Jednog sina su imali već na fakultetu, a drugi sin je krenuo da studira u drugi grad. Ali nisu mi branili. I na kraju evo, hvala bogu, sve je ispalo dobro", dodaje Hadžihafizbegović. VATRENI NAVIJAČ Priča kako je bio i još je vatreni navijač Slobode, te da je s ovim fudbalskim klubom proputovao i obišao veliki broj stadiona na prostorima bivše Jugoslavije. "Ne postoji stadion u bivšoj Jugoslaviji na kojem nisam bio, od ´Maksimira´, ´Marakane´, ´Poljuda´, ´Čaira´, ´Bežigrada´... Da ne nabrajam sad. Pratio sam Slobodu. Postoji jedan trenutak kada je Sloboda trebalo da bude prvak države. Imala je isto bodova kao i Crvena zvezda. Igrali su tu ključnu utakmicu u Tuzli. Sloboda je povela 2:0 u prvom poluvremenu. Prvi gol je dao Alibegović, a drugi Mulahasanović. Sjećam se utakmice kao da je danas bila. U drugom poluvremenu je Zvezda izjednačila na 2:2 i to vrlo sumnjivim golovima koje je primio tadašnji golman Cakić. Znam da mi je to jedna od traumatičnih utakmica, jer da je Sloboda dobila tu utakmicu bila bi prvak Jugoslavije što bi za Tuzlu bilo veliko i ogromno priznanje. Ali Zvezda je Zvezda. Šta se dešavalo u poluvremenu neznam", objašnjava Hadžihafizbegović. Kaže da ima puno sjajnih momenata vezanih za fudbal i FK Slobodu. "Recimo, danas srećem neke fudbalere koji dolaze na moje predstave, a koji su onda igrali. Često im kažem: ´Pred stadionom sam čekao vaš klub. Davali ste nam torbe i s njima smo ulazili na utakmicu i švercali se´. Zaista je bilo sjajnih trenutaka. Sjećam se i čuvene utakmice protiv Partizana kada je Sloboda za devet minuta povela 3:0. U devetoj minuti protiv tako moćnog Partizana koji je tad bio među tri najbolje ekipe u državi Sloboda je povela sa tri gola prednosti. Sloboda je bila ozbiljan i veliki klub, ali nikada nije imala tu infrastrukturu koja je okolo morala malo vizirati sudije, Fudbalski savez Jugoslavije i, nažalost, nikada nije bila prvak. Bila je u kupu UEFE", dodaje Emir i kaže kako su sad u finalu Kupa UEFE Englezi i Španjolci, te da tipuje na Engleze zato što oni definitvno igraju najbolji i najbrži fudbal trenutno na svijetu. "Ne znam šta se dešava u Južnoj Americi, pošto nemam slike. Uz Južnu Ameriku mislim da Englezi igraju najbolji fudbal na svijetu", priča Emir. Kaže da mu je Sloboda prva, a da je potpuni fan Barcelone. "Volim Kataloniju i Barcelonu. Oni su jedan pošten i čestit klub koji pravi novce i dovodi velike zvijezde. Nekako temperament Katalonaca odgovara temperamentu Bosanaca", ističe Emir. Dodaje kako su fudbal koji je gledao u svojoj mladosti i današnji fudbal u omjeru najbolji mercedes i zaporožac ili ami osam. "Mislim da je naš fudbal doživio jedan moralni krah. Nije u pitanju uopšte to što smo mi izašli iz jedne ozbiljne destrukcije i mentalne i urbane. Nije bitno to što se neke stvari ponovo postavljaju na noge, ali ta korumpiranost, taj pad svih moralnih vrijednosti, taj fudbalski savez koji je jedno kancerogeno sportsko tkivo, potpuno me je diskonektovalo. Ja koji sam fan fudbala sada razmišljam o tome hoću li ili neću doći na neku fudbalsku utakmicu", objašnjava Emir. MILE I KOMBAJN O svojim počecima na sceni Emir Hadžihafizbegović kaže da se uvijek rado sjeti "Audicije". Prepričava nam jednu anegdotu vezanu za ovu antologijsku predstavu. Postoji priča kako se, nakon jedne od predstava, koju su izveli na Obali, "zasjelo" u kafani i došlo je do tuče u kojoj je Emir, ni kriv, ni dužan, "zaradio" flašu u glavu. "Uz moje svjetonazore idu i neki nestašluci u mladosti. Tad sam imao 21-22 godine i nekako se upadalo u razne situacije. Dešavalo se nekada da se momački ´pošaketam´. Bila je jedna takva nezgoda pred ´Audiciju´ u sarajevskom kineskom restoranu na Obali. Posljedica je bio mali zavoj na glavi. Onda smo mi napravili neko zezanje oko toga, da me je ´pokupio Mile s kombajnom´. Tako da je ta rečenica prešla i u narednu ´Audiciju´, a postala je i uzrečica među rajom", priča Emir. Ističe da je "Audicija" i nakon 20 godina i dan-danas po videotekama traži. "Ovo smeće od audicije koje naš kolega Željko Ninčić igra već desetak godina je devalviralo cijeli taj projekat. On ide s tom falš audicijom i s nekim glumcima - amaterima i po Hrvatskoj, BiH, moru i to s plakatima orginalne audicije. Pustili smo ga. Nismo htjeli da ga tužimo, ni da zaštitimo ´Audiciju´, jer publika će najbolje prepoznati šta je prava ´Audicija´. Prava ´Audicija´ prestala se igrati 1989. na 1990. kada smo iz nje izišli Admir Glamočak, Senad Bašić, Saša Petrović i ja", govori Emir. Priča kako su odigrali blizu 600 predstava, prodali 120.000 karata u Beogradu, 70.000 u ´Lisinskom´ u Zagrebu, dva puta smo punili ´Borik´ u Banjoj Luci, ´Gripe´ u Splitu. 7.000 ljudi u Podgorici, 6.000 u Kruševcu. "To su bile posjete kakve nije bilježilo ni ´Bijelo dugme´. ´Bijelo dugme´ je okupilo oko 100.000 ljudi na ´Hajdučkoj česmi´, ali je koncert bio besplatan. A sve naše predstave su bile s kartama, tako da smo mi bili fenomen koji i dan-danas traje", govori Emir. JUGONOSTALGIJA Iza Emira Hadžihafizbegovića su uloge u 20 filmova, 45 pozorišnih premijera, tri samostalna projekta i preko 1.800 predstava pred publikom. Njegovo prvo filmsko iskustvo je u filmu "Otac na službenom putu" Emira Kusturice. Kaže da mu se i pored ovako impresivne glumačke biografije učini da su sve uloge na jednoj strani, a uloga u "Audiciji" na drugoj. "To je najsugestivniji dio mog života. Bilo bi mi drago da za 25 godina Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, jubilej koji se obilježava u decembru ove godine uspijemo napraviti jedan performans, hepening da se svi skupimo i odigramo jednu ´Audiciju´ na Obali u humanitarne svrhe. Priča kako za film "Karaula" mnogi kažu da je jugonostalgičan, a o ovom općeprihvaćenom pojmu Emir kaže: "Volio bih da znam ko je izmislio taj termin. To mi je potpuno glupo, iako sam se ja prvi put zaljubio u Sloveniji negdje tamo pored Postojnske jame i iako se volim toga sjetiti i ispričati tu priču. Ali, nije to jugonostalgija, to je pravo na uspomenu. To je pravo na sjećanje. To vam ne može niko oduzeti. Ne nosim nikakvu hipoteku što sam se godinama osjećao lijepo uz intoniranje himen ´Hej Sloveni´. Volio sam i Piksija Stojkovića, Marka Mlinarića. Dobro sam se osjećao i na Skardaliji, i u Ilici, dobro sam se osjećao i na Bitoli i Bledskom jezeru. Svaka destrukcija koja je došla iz nekih ludih glava napravila je to što je napravila. Potpuno sam se osvijestio i spalio iluziju bilo kakve Jugoslavije. Mislim da mi prenebregavamo jednu stvar, a to je da govorimo jezikom kojim se razumijemo i ja radim peti igrani film u Hrvatsko", kaže na kraju Emir. (Mirsada Lingo - Nezavisne) Priredio(la): V.K. |
