TUZLARIJE - KULTURAMemento mori: Prof. Mehmedalija Dragić-Buco (1967. - 2018.) Mladi zmajevi Veliki Svijet se globalno zagrijava – samo su smrznute mržnje u našim malim svjetovima. Mrtvački ukočene, siktave i oštre poput ušiljenih siga što zimi strše iz raspuklih oluka. Gledamo i vidimo. Naopake su mjere. I nedorasli mjeritelji procjenjuju ovdašnju stvarnost. Gledamo i vidimo. Nekadašnji je prosjek, ovdje i sada, high level.  Život je pretvoren u štafelaj sa naslikanim konvertibilnim valutama. Novac je postao ogledni primjer te nakazne umjetnosti, poželjna šuškajuća roba. Robovi takve robe se nisu snašli: umjesto aeronautike sanjamo butike. * * * Sve mudrije zaobilazimo harizmatične sedronosne rijeke, libeći se uplivati u zapjenušane matice, uz bojazan od ishoda. Rezignirani, ne odašiljemo iskre u kosmos, ne frktimo i ne bljujemo vatre, ne čekamo na laude... Mladi zmajevi više ne streme bezgraničnom letu, ne pokušavaju zaskočiti svoje sjene.  Bez leleka, ali i cerekanja, još uvijek ne posustajemo pred bjelosvjetskom uzaludnosti. Premda falični, pabirčimo dodire prijateljice sreće prepuštajući se inferiornoj lutriji nade. Uskraćeni čak i od najobičnijeg zagrljaja nakon djela proglašenih veličanstvenim, volšebno uspijevamo zagrijati klimave udove na prirodnim resursima. Skupljajući iskustvo i trajući kroz weltschmerz, pažljivo trošimo preostale stečevine. A nema ih puno. I valja štediti i promišljeno ih trošiti.  Izbjegli iz užitaka u ništavilo, iz entropije u eklektiku, iz gipkosti u zicere, razmjenjujemo poklonjeno vrijeme, k´o djeca samoljepljive sličice, u baštama isturenim prema vedrinama dukatastog Sunca, oko stolova naherenih neravnim tuzlanskim pločnicima. Osiguravamo ljekoviti predah među ljupkim drvoredima nadžidžanim poput slova bosančice. A umjeli smo podijeliti više energije u jednoj sedmici nego „ovi danas u pola godine“! Okupljanja su rijetka, ma razmjerno plodonosna – solidno zapečaćena voskom prijateljstva. Jasno – svezani smo višegodišnjim razumijevanjem što ga ne kupujemo novcem već djelima. Pogužvana lica svako malo posrnu sa stolica, oborenih smijehom, baš kao nekada, u onaj alhemijski vakat, kad se iz ničega talilo zlato sreće. Ispočetka se nećkamo i premišljamo, pa okuraženi tom sladostrasnom navalom sjećanja hedonistički zasanjamo besmrtnost, štiteći je emotivnim kišobranima davno raskriljenim, još u djetinjstvu i mladosti. Domalo, obogaćeni reinkarniranom nadom što traži iznenađenja, usudimo se prizvati čak i čudesna iscjeljenja iz sehare sa memorabilijama. To je prevažna utopija – ponuka nas da se pokušamo nadrasti. No, ideja ostaje neprovediva, a raskoš punine u grudima potraje bezobrazno kratko.  Okrećemo se oko sebe, iskajući bolje od onoga što nam je podijeljeno. Rezimiramo: umjesto pozorišnih predstava „glumili“ smo u pravim ratovima. I baš po baksuzluku, ponovno smo u dometu dalekometnih raketa, sutra možda i pušaka. Sanjajući primirja, upinjemo se barem zadržati nasušni mir u sebi. Neprestano dvojeći. Jer, šta očekivati kada se sjekire suču i vatre bljuju već unutar porodica?! Otriježnjenja su posijana posvuda okolo; banditi se odazivaju isključivo na riječ „gospodine“, svako malo neka hulja bude proglašena zaslužnim sinom isključivo „svog“ naroda, šačicu građana nazivaju isključivo „ostalim“, a poštene sažalijevaju isključivo „jer se nisu snašli“! S vidnim naporom izgovaramo najobičnije pozdrave, iskonski se trudeći da izgledamo kao da ne vidimo osobe oko nas. Nalik Narcisu što se hipnotisao sopstvenom slikom na površi vode, zaljubljujemo se u sebe neprestano piljeći u vlastite fotošopirane fotografije. Ne skidamo poglede sa zaslona mobilnih telefona, a život izmiče u kontru, u mimohodu. Zaista, kako iskati bolje kada smo zaboravili koliko znači gledati se čovječije, oči u oči?! Oganj izopačenosti prodire duboko, poput mentorskih opomena, pa spaljuje vedrinu damara. Pokušavamo se sakriti i skloniti od sile što poput himere, sipa buktinje i crne dimove! To je vraški težak naum; zlo je nakon nevjerovatno skraćenog perioda inkubacije odavno postalo globalni fetiš! Širi se zapanjujućom brzinom u skupinama ljudolikih, već naviklih na neugode! Sada nam je jasno da smo odgajani za vrijeme koje nam se neće dogoditi, koje nećemo dočekati i spoznati! Tako je to, druže! I to je tako, prijatelju! Posmrtnice na oglasnim pločama unezvjerenog dunjaluka nas magnetski privlače, sve snažnije i snažnije, u nepresušnu gomilu odabranu za konačni odlazak, u taj posve negostoljubivi kovitlac. Kolebamo se – instinkt upućuje kako taj nerazmrsivi slijed stvari nije prirodan, kako repertoar sajdžije što broji i mjeri nije pravilno ispisan. Tješimo se kako naprosto nije red tako rano stati u taj finalni špalir, sjećajući se najboljih što su nas zauvijek napustili. I ti si, svojom dobrotom i jednostavnošću, bio jedan od ferala i temelja što su ovaj i ovakav Svijet čuvali od potonuća! A nas, okolo, činio boljim. I nama, okolo, trajanje činio boljim. Dobra duša i dobar duh, nasuprot dušmanima i „dušebrižnicima“! Nepretenciozni nosač osmijeha, druženja i prijateljstva. Bez takvih lučonoša a prije svega jednostavnih ljudi, biće jako teško nadvladati one kojima je stvaranje nevolja jedini preostali smisao postojanja.    Tako je to! Tebe nema, a nama valja trajati, čuvajući se od mraka bezdana i očaja klonuća, vis a vis sve britkijih sječiva i sve bolnijih žaoka otrovnog vremena!  Vremena oslobođenog od samilosti, vremena oglođanog do kosti, vremena sahranjenih i oskrnavljenih, vremena živih lišenih od života! Vremena – sve manje(g) za nas! Omer Ć. Ibrahimagić |