U prigodnom programu učenici su čitali pjesme i pjevali, a u promotivnom obračanju pjesnik M. Ibrišimović je istakao «radost svakog poetskog obračanja jer je svakodnevna komunikacija svedena na onečišćeni, frazeološki razgovorni, publicistički i politički jezik, tako da nam istinska čistota preostaje u književno-umjetničkom, odnosno poetskom jeziku koji još jedino nije izgubio sposobnost kazivanja percepcije duhovnosti».


Recenzija : Mirzet Ibrišimović

ANĐEO SAMOĆE KOJI NE TIŠTI

Pjesme petnaestogodišnje Emine Mujanović su oličenje malog bića zaogrnutog velikim srcem. Anđeo samoće ne obznanjuje, ne tumači žiće, čak i ne imenuje svjetsku tugu ljudskog usuda, ali svjedoči omamu ljepotom smrtna života. Emina to čini bez dvolične i onečišćene razboritosti odraslih, sujetne u svoju ozbiljnost potrebe da u svemu nađe svrhu, značenje i korist. Samo poete svoje ideje ne izvlače iz skladišta dogmi zbiljnosti za koju će i naša djevojčica smatrati da je krivotvorina umjetnosti. Ako su pjesnici ljudi koji su zadržali djetinjske oči, djevojčica Emina je već sada poetične vrste uma – veliki duh. To je kombinacija nadarenosti i prokletstva viđenja neočiglednog, svega onoga što mnogima izmiče opažaju pa su, na sreću ili nesreću, uskračeni za punoću prepoznavanja i nijansiranja ljepote života i usuda prolaznosti, uskračeni za zaokruženu istovremenost nježnosti, ljubavi i straha.

Emina se emotivno tuži na gladne porive ljubavi, ali uvijek i istovremeno oplemenjena i neuzvraćenom i samotnom i uzvraćenom srećom sposobnosti osjećanja. Predozirana iskrenim čuvstvima osjeća da je svakodnevnica puna bajkovitosti za kojom traga, koju pronalazi, misli i ispisuje. Ona to čini lirski razumljivo, bez ograničenja tugaljiva besmisla ili sterilna smisla koje nameće mehanička logika odraslih. Kao Mali princ vjerovatno ni ona, gledajući žito neće vidjeti hranu nego ćuti šum vjetra koji ostavlja zlatni trag u duši. A njeno čisto, časno i pravično srce je simbol za pojedinca koji ne traži puku svrhu nego konzumira raznovrsna prikazanja ljepote. Domaštana zbilja ima svoj vrhunac u realnosti cjelovite emocije, a jednostavnost i intenzitet doživljaja jeste Eminin odgovor na nesavršenost života i svijeta. Ona voli do bezumlja pa krene da siječe vene, a potom do žarišta života voli majku jer od majčinog pogleda ne želi veću sreću. Izravno, do nesputanog poetskog nadahnuća oslovljava ljepotu u običnoj plavoj boji jer plavi najljepše znaju da vole. Slikovitost je u iskrenosti emocionalnih naboja. Zajedno sa malom pjesnikinjom promišljajmo prve spoznaje ljubavi bez kriterija globalnih značenja kojima se gubi veza sa djetetom u čovjeku. Neprevedivost Anđela samoće na preupotrebljeni jezik frazema koji stoluje u našoj memoriji i koji se, nažalost, reoproducira u govor, osnova je ekspresivne funkcije kojom ćemo se prepoznati.
Anđeo samoće je ogledalo naše nepatvorenosti gdje se suočavamo sa čarima sitnica i nekadnjom čistotom i dobrotom srca, dok njena velika duša nema naum dodvoravati se ispraznim simbolima kolektivne umnosti. Otuda i Anđeo samoće nema jezičkog imperativa metaforičke i simboličke maskarade iskaza i posvećenja unjedrenoj stvarnosti. Čini se kao da namjerno svoju senzualnost ne zatomljuje surogatima moderne poetike otuđene od preciznosti očiju i očitovanja prirode. Kao što se Emina Mujanović ne trudi da preimenuje svoju nezasićenost ljubavlju, tako i mi dajmo priliku Anđelu samoće da barem dopre do naših nepreobraženih čuvstava što ćame u tmini razumom ustoličenog registra osjećaja i diktature pojmova.

Priredio(la): S.M.