Novi Sad, 3.5.2021., sa sinom i suprugom na Gradskom groblju stojim pred grobom Đorđa Balaševića. Pamtim ga od vremena prvog pojavljivanja u zagrebačkom Nedjeljnom popodnevu Saše Zalepugina sa pjesmom "U razdeljak te ljubim".
Izmir Sijerčić 1962-2021
Sutradan smo svi u razredu pjevali te otkačene stihove uglazbljene u jednostavnom tango ritmu, vješto dizajniranom kako bi se njime moglo brzo ovladati. Izmir je uspio zapamtiti dobar dio teksta. Trebalo je agresivno, kroz stisnute zube prozboriti: "U razdeljak te ljubim, svim žarom srca svog." To je početak druženja sa Balaševićem, nastavak sa Izmirom Sijerčićem. Obojica su (bili) nekako pozitivno otkačeni i davali su suptilne dimenzije životu na ovim prostorima. Na različite načine.
Mnoge će ličnosti svoj život popratiti medijskom pompom, koja će pratiti i njihov nestanak. Izmir je bio tih igrač. Takve ljudi ne zapažaš, a društvo bez njih naprosto slabije funkcioniše. Tek kada ih nema, to se dadne primijetiti. Nešto kao zrak: ne primjećuješ ga sve dok ga ne bude dovoljno. Možda i ne baš toliko važno kao zrak, ali želim objasniti značaj njegovog postojanja. Zrak je baza, a ljudi poput Izmira nadgradnja - nadgradnja bez koje se teško diše. A ja, upravo ovdje, pred Đoletovim grobom, imam taj problem.
Sunčan a prohladan dan, sličan onom 1975. kada su učenici OŠ Centar, nakon njenog ukidanja, prešli u OŠ Narodni heroj Albin Herljević u Tuzli. Bilo je tu svakakvih psihičkih profila, od onih agresivnijih i sklonih svakojakim nestašlucima, do onih dobroćudnih. One malo problematičnije na skali agresivnosti su slali u zadnja dva razreda: C i D (mislim da su svi učili njemački jezik). Ja sam bio A, a učio sam, bez velikog uspjeha, engleski.
Zapalo me da sjednem u klupu sa oniskim plavokosim dječakom sa plastičnim okvirom naočala sa konveksnim sočivima, te nekakvim osipom po koži lica i iza uha. Valjda neka alergija? Tada nisam bio ufuran u medicinu, no i sam sam često imao raznorazne osipe po koži koje sam vrlo energično češao i na tim mjestima stvarao rane, tako da sam rano osjećao empatiju prema ovakvim tipovima.
To je značajan momenat u daljem toku priče koja se zove život. Pamtim ga (Izmira) po jednom razmišljanju o hladnoći potočne vode na času (odavno pokojne) nastavnice biologije Milene. "Ako voda potoka teče i kupi sunčeve zrake u svom toku, trebala bi biti toplija, a ne hladnija." "Nije Izmire, lijepo je da razmišljaš, no ona kretanjem kupi i kiseonik pa je hladnija." I ja sam dolazio na sličnu ideju, no nikada se nisam odvažio to nastavnicu i priupitati, u strahu da ne ispadnem smiješan... glup... Bilo je tu nekih prepotentnih tipova koji su sve živo izvrgavali ruglu. A ja bih se tada crvenio. Stidljivost je bila moja mana koju nisam znao sakriti. Jednostavno, u to vrijeme nismo učeni da ne postoje glupa pitanja, a Izmir je bio dovoljno odvažan da pitanje postavi bez obzira na razmišljanja tih "genijalaca" čiju smo okolinu, izgleda, upravo mi, ljudi iz baze, kontaminirali. Priznao sam mu da sam mislio slično, mada sam tada znao (čitaj naštrebao iz knjige biologije) tačan odgovor. Bio je to početak jednog velikog prijateljstva. Napokon sjedim u klupi s osobom koja je na istoj talasnoj dužini.
Prošla noć je bila besana. Popio sam hrpu tableta, usnio sam svega 2-3 sata. Izmirova slika bila je kontinuirano pred mojim očima. Umoran sam, tutnji mi u ušima... lupa... čuo sam otkucaje vlastitog srca u toj, za normalne uslove sedirajućoj, no sada, u uslovima prisjećanja na izgubljenog prijatelja, sablasnoj tišini Subotice iz koje smo tek prije sat vremena došli da bismo posjetili Đoletov grob. Anksiozna noć praćena lupanjem srca... Podsjetila me na lupanje po klupama tokom malog i velikog odmora, najprije u A razredu osnovne škole, potom i E razredu Tuzlanske gimnazije. Pjevao sam jednu domorodačku pjesmu, koju sam zapravo i komponovao, a koja je išla ovako (šteta pa ne znam note, pa da upišem i melodiju): "Ana mena moja sakurako jama.... sakurako sakas... sakurako jama..." Nije zvučalo loše uz lupanje o školske klupe - zvučali smo kao da smo nakon prilaganja žrtve tek pristigli iz nekog domorodačkog plemena iz centra Afrike. Tekst je bio moj, a Izmir je pjevao pjesmu bolje od originala. Bila je i jedna crkvena (zvali smo to pop - muzikom): dominus pigrum servum multis verberibus puniebat... Zapravo uglazbljena pjesma iz udžbenika latinskog jezika, kojeg baš i nismo obožavali. Slušali smo sličnu muziku. I vodili žustre razgovore: ABBA jeste dobra pop grupa, no Beatlesi su pomjerali granice muzičkog izraza i davali potpuno drugačije smjernice. Disko muzika je bila za đuskanje, no Zeppelin-i i Deep purple su nas nekako više pogađali direktno u srčani mišić. I Doorsi i Janis Joplin...
Srčani mišić sličan ovom mramornom srcu na Đoletovom grobu
Sve kolače, zapravo sve što je slatko, Izmir je zvao gurabija. Imali smo ceremonijal svakog petka; kraj "radnog tjedna" (ne treba se čuditi upotrijebljenoj konstrukciji, pod uticajem Alan Forda i radijske emisije Po vašem Izboru, često smo se služili hrvatskom terminologijom) bi krunisali odlaskom na ćevape, kada bi pili koka - kolu sa rumom, u kino, potom na kolače - kada bi naručio po pet "gurabija". I nikada mi nije bilo jasno gdje su mu uspijevale stati?. Tako bi neutralisali sve frustracije nagomilane "tijekom tjedna". A vikendom bi uslijedio basket na stadionu Jedinstva gdje su koševi uvijek bili slobodni. Zapravo, nismo baš pripadali nekim imućnim slojevima društva, no sladili bi se i mrvicama koje nam je život nudio. Neko bi ovo smatrao svakodnevnicom koja normalno i ne uzrokuje nekakve značajne emocije. No, nama je to bilo dovoljno za euforiju. Stičem utisak da su vlasnici velikih duša oni koji imaju sposobnost da budu bezgranično sretni sa tek tako sićušnim zadovoljstvima.
Izmir je takvu dušu posjedovao. I ja, no ja nisam junak ove priče.
Opet sličan, sunčan i prohladan jesenji dan, kao ovaj danas na grobu Đorđa Balaševića, istina proljetni. Razrednika - profesora Kadriju Hasanovića je na času hemije zamolio da ga pusti vani jer ima bol u srcu. "Mlad si ti Izmire da te boli srce!" "Znam, ali me stvarno boli." "Dobro, izađi!" Izašao je. Nakon nekoliko sekundi razrednik mi reče da pođem za njim. "Vidi Tupkoviću šta se dešava! Otkud njega da boli srce?" Nije ga bilo na hodniku. Upitao sam dežurnog učenika da li je vidio nekog momka kako se drži za srce. Rekao je da nije, no oni koje je primijetio su se uglavnom držali za glavu. Mislio je da ga zafrkavam, a bio sam zabrinut. Našao sam ga kraj WC-a, forsirano je udisao zrak, tada bi se pojavila bol i on bi udisaj prekidao. "Boli te?" "Boli. Kad udahnem dublje. Ništa od basketa u subotu." Dobio je dozvolu da ode sa nastave i nije se pojavljivao nekoliko dana. Poslije je rekao da je imao "početak upale pluća" te da je "došao na vrijeme na liječenje jer se upala još nije razvila".
Sjetio sam se ovih dešavanja prije dvije godine kada me je satirala jeziva pleuropneumonija. Svaki dublji udisaj bio je prava trauma, noću me iz sna budio razdirući bol, provociran upravo forsiranom inspiracijom i rastezanjem priraslica stvorenih na poplućnici. Nakon zaliječenja sam, mada protiv gripa već vakcinisan, ipak dobio gripu kompliciranu novom pneumonijom. Iscrpila me je. Shvatao sam da nisam besmrtan. Shvatio sam i da je i on, taj naivni dobroćudni dječak, četrdesetak godina prije, možda već tada jednom nogom zakoračio u ponor, no tada to nije shvatio baš tako ozbiljno, jer smo svi u svojoj generaciji mislili da smo besmrtni. Ja, opet, četrdesetak godina poslije, svjestan da bi sa nastavkom ovakve igre mogao dobiti crveni karton odlazim u Beograd i vakcinišem se protiv pneumokoka. Simptome korone ću dobiti nakon nešto više od godinu dana poslije toga, no klinička slika i nije bila tako teška poređeno sa onom sa gripom. Tada se mikroorganizam nije hrvao sa naivnim balavim gimnazijalcom, već osobom koja postaje svjesna svoje ranjivosti i mnogih zamki koje ovakve bolesti nose. Kašalj, pa gubitak mirisa... tek diskretan bol u pleuri. Pobijedio sam.
"Šta ćeš studirati, pitao sam Izmira tokom jednog od brojnih druženja uz pivo nakon završene srednje škole" Za Nevena Živkovića i Edina Suljagića - mog budućeg badžu - sam znao da će to biti Medicina. Kada je to isto prozborio i Izmir, za mene više nije bilo dvojbe. Sjećam se zajedničkih priprema za prijemni ispit uz udžbenike biologije, hemije, fizike i dosta piva. Uz to smo danju od rane zore vukljali opremu za geometre, kako bi zaradili pokoji dinar za more.
Kao da je jedan život zamrznut u fragmentu otkucaju srca ovog Đoletovog nadgrobnog spomenika. Kao da sve te ljude i trenutke posmatram zamrznute u jednom trenutku života dok vjetar pomjera njihovu kosu i odjeću; posmatram njihove zamrznute izraze lica, oči sa fiksiranim pogledima, ruke u pokretu, noge u pravljenju koraka, uglove usta razvučene u osmijeh sa srcima u otkucaju... izraze lica naših roditelja; Mustafe (Izmirovog oca), Raze (Izmirove majke), moje nene Safije i majke Nafije, mojih dragih prijatelja: Nevena, pa Izmira... Prkosimo prolaznosti, no ona je uvijek tu i uvijek pobjeđuje. U svemu tražimo smisao, a zapravo je možda on baš u prolaznosti. A mi fiksiramo jedan tren kako bi cijelo postojanje učinili smislenim. Bezuspješno. To je samo tren, i ništa više.
Navijač Slobode? Zapravo, u periodu prije rata Izmir je bio navijač Crvene Zvezde. Uvijek sam se pitao kako jedan Tuzlak uopšte može navijati za klub iz drugog grada. Svejedno, sa njim sam, i jedino tada, posjećivao utakmice Slobode, a sportiste je uglavnom poznavao bolje nego što ja poznajem svoju rodbinu. Posebno fudbalere. Imao sam utisak da ima dva srca, od čega je jedno kucalo za Slobodu. To što je kucalo za Slobodu bilo je veće od mog, jednog jedinog, koje je kucalo samo za Slobodu.
Đole je pokazivao veliku empatiju za Bosnu napaćenu ratom. Rat je prokletstvo. Smrt i očaj su tada ovladali našim prostorima. Više, čini se, nije bilo ni mrvica u kojima tipovi poput moje malenkosti i Izmira mogu uživati. Kao pripadnik oružanih snaga Izmir je dobio propusnicu za teniske terene. Potpuno besplatno i neograničeno. Trebao mu je neko ko ne zna igrati tenis, kako bi sa njim bio ravnopravan, a ja sam za to bio idealan izbor. Posudili smo od prijatelja tenisku opremu i ubrzano učili prebacivati lopticu preko mreže teniskog terena. Sve uz zvuke granata i sirene koja je najavljivala opštu opasnost. To je bio moj jedini susret sa teniskim reketom. Tuzla je tada bila sablasno pusta. Nije se imalo čestito ni najesti, nije se imalo šta kvalitetno obući, no ja sam imao prijatelja, s njim sam pimplao lopticu na teniskom terenu. I tako su i trenuci očaja postajali podnošljiviji. Dovoljno za preživjeti.
Sunčan dan, kao ovaj na Đoletovom grobu, Miričina, prodavnica Njemačke robe; opet među nabacanom garderobom susrećem Izmira. Nekoliko godina prije on nas je prema ovoj prodavnici outlet robe i usmjerio. Naše žene su užurbano preturale po garderobi, a mi smo besciljno lutali po ovom stiješnjenom prodajnom objektu. Rekao sam mu da tražim vunene zimske kupaće gaće i reket za golf i polo... poslije će se već naći neki golf-teren ili onaj za polo. I još niz fazona. Pitao sam ga gdje je oprema za podvodni ribolov i surfanje, te da li je vidio gdje se prodaju padobrani. On je rekao da je vjerovatno kupio zadnji, no da ipak u prizemlju pogledam da nije još koji ostao. U stvari, možda tih stvarčica i ima, ali ko zna da li imaju mojih brojeva? Uvijek smo vodili ovako bezvezne razgovore koji su nam se činili interesantnim. Sam život je bio isuviše ozbiljan. "Previše smo dobro raspoloženi, hajmo malo na politiku da sve obatalimo". "Idi ti, ja odoh na ćevape." "Meteš li još gurabije?" "Samo kad ih ima."
Tada sam ga vidio predzadnji put
U daljini se pred Komemorativnim centrom okupljao nekakav svijet pripremajući se za zadnji oproštaj od, njima znanog, pokojnika. Provrtila mi se slika dženaze Izmirove majke koju je do zadnjeg daha njegovao na svom odjeljenju. Priču o bolesti njegove majke sam saznao danima poslije. Zapravo, prvo sam saznao da je umrla, pa tek onda da je bila teško bolesna, no mi, uposlenici Doma zdravlja nemamo puno doticaja sa uposlenicima Kliničkog centra i njihovim životnim pričama. Dešavale su se epizode, čak i višegodišnje, kada smo gubili kontakte, no život bi nas nanova i nanova spajao. Makar da dijelimo bol. Stare generacije su postepeno nestajale; da budem konkretniji, naši roditelji su polagano nestajali. No, nije sve išlo po redu. Naš prijatelj Neven Živković, najviši, najljepši, najbolje odjeveni i najinteligentniji u našoj generaciji napustio nas je prije 17 godina. Kako reče upravo Balašević "Usfalilo je Bogu na nebu anđela, pa je odlučio nekoga povući sa zemlje".
Na dženazi moje majke sam Izmira vidio posljednji put. To je taj izraz lica kojeg sam noć prije fiksirao pred svojim očima. Naizgled ozbiljan, no to je bila samo fasada.
Bio sam ubijeđen da je jači od korone. Poslao sam mu poruku koja je glasila: "Drži se prijatelju!" Odgovor je bio: "Držim ga prijatelju, ali se otima." Uslijedilo je moje: "Idemo u nove radne pobjede! Najgore je iza nas. Drži se!" Ne znam da li je ovu poruku pročitao. Dugo se opirao odlasku s ovog svijeta, a tome su doprinijele i njegove kolege anesteziolozi koji su ga iz dana u noć, iz noći u dan otimali iz zagrljaja smrti. Znajući Izmira, vjerovatno im u zadnjim trenucima nije želio pružiti ruke, da se više ne bi oko njega zalud trudili.
Takav je bio Izmir, moj drugar iz predzadnje klupe do vrata...
Emir Tupković
