Kada se upitamo o kontinuitetu kulturnog života Tuzle nailazimo na nesrazmjer između privrednog potencijala, kao okidača za konstituiranje vrijednosti u kulturi i rezultata mogućih kreacija. Na uvijek snažnoj potencijalnoj osnovi, kada se u obzir uzme duži vremenski period, moramo priznati da je ovdje gotovo uvijek (izuzetak su 60. 70. i 80. godine prošlog stoljeća) preživljavala neka blijeda sjena koju nazivamo kulturni život grada.
Predstava Kreketanje |
Posljedicu toga možda možemo potražiti u strukturi baze. Rudarstvo i eksploatacija soli, kao i ostale proizvodne grane razvijene u Tuzli, godinama su se zadovoljavale najnižom kvalifikacionom strukturom stanovništva i u gradu se nije stvarao sloj stanovništva, a koji bi bio faktor odlučivanja kada je kulturni život u pitanju. Kratko i jasno. Nije bilo potrebe niti navike što se tiče kulture i umjetnosti.
Moramo znati da Tuzla do 1945. godine nije iznjedrila gotovo niti jednog značajnog umjetnika ili kulturnjaka. Ali su u gradu živjeli i umirali oni koji su to mogli biti. U malovašarskom očaju godina prije 2. Svj. rata u provinciji koja je isključivo bila proizvodna mašina, tom „luksuzu“ nije bilo mjesta. Tuzla do Oslobođenja nije imala niti jednu profesionalnu instituciju kulture i umjetnosti.
Rijetke su sredine ove veličine gdje se ono što se u užem smislu može podvesti pod kulturu, isključivo i direktno veže za političke programe i neselektivna gostovanja koja se poturaju po principu „čavče pod golupče“ i tako se petparačkim i dobro posjećenim ispodprosječnim programima u najmanju ruku zbunjuje ozbiljna publika koja posjećuje institucije kulture. O formiranju nove publike da i ne govorim. Ako uzmemo u obzir da smo imali očajno stanje do osnivanja Pozorišta 1949. godine, moramo se upitati šta su nam ostavili u amanet oni koji su ovu kuću gradili i oblikovali.
Potrebno je iz bogate arhivske građe izvuči zaključke i na čvrstim i jakim temeljima graditi novu i savremeniju pozorišnu kuću.
Prva pozorišna predstava u Tuzli izvedena je 1894. godine, a prvo profesionalno pozorište je osnovano 1898. godine. Obično završimo sa podatkom da su to pozorište osnovali Mihajlo i Živko Crnogorčević. Međutim, u nastavku rijetko ili nikada ne kažemo da je to pozorište izdržalo samo osam mjeseci, nakon čega se raspalo.
Pozorište je imalo dvadesetak članova i ansambl se razišao, najvjerovatnije jer nije bilo publike. Drugi razlog ja ne mogu da dokučim. Pozorište je davalo predstave u hotelu Grand. Nakon raspada pozorišta u tom prostoru su gostovali, onako neselektivno, razni pozorišni ansambli iz Hrvatske, Srbije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Pozorište koje i danas radi je otvoreno 30. marta 1949. godine u zgradi kina Centar. Te prve sezone pozorište je izvelo šest premijera i dalo 83 predstave u gradu, a u tadašnjoj tuzlanskoj oblasti te predstave je gledalo blizu 62.000 gledalaca na ukupno 113 predstava koliko ih je ansambl odigrao. U novu zgradu u kojoj je i danas, Pozorište se seli 1953. godine.
Do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Pozorište je imalo raznih uspona i padova kada je u pitanju učešće na festivalima u Jajcu, Brčkom i Mostaru. Nekada smo sa festivala dolazili sa svim nagradama, a nekada se znalo vratiti bez i jedne jedine. U istoriji našeg Pozorišta i u bogatoj građi koja nam je danas dostupna, ne možemo naći podatak koji ukazuje na to da je ova institucija kulture ikada u svojoj bogatoj tradiciji i istoriji učestvovala na najznačajnijem pozorišnom festivalu bivše države, a danas regiona – Sterijinom Pozorju u Novom Sadu.
Početkom ove godine Narodno pozorište Tuzla je premijerno upriličilo praizvedbu dramskog djela „Kreketanje“ Almira Bašovića, a u režiji Aleša Kurta. Odmah nakon premijere napisao sam na društvenim mrežama da je ova predstava pozorišno osvježenje u našem gradu i da su nam potrebni ovakvi projekti, još ako se uzme u obzir da se radi o drami domaćeg pisca te da je kritika fantastično prihvatila ovu predstavu - jer najznačajniji pozorišni kritičari iz regiona su objavili svoje pohvalne i kompetentne tekstove - očekuje se fenomenalan festivalski život ovog umjetničkog djela.
Krajem aprila na stranici Tuzlanskog pozorišta objavljeno je da „Kreketanje“ ide u Novi Sad i da je predstava selektirana za međunarodnu selekciju Krugovi ovogodišnjeg Sterijinog Pozorja. Možda je bilo za očekivati od Ministarstva za kulturu Tuzlanskog kantona da će reagovati na ovaj bitan uspjeh jedne profesionalne institucije kulture koja se bavi umjetnošću u najmnogoljudnijem kantonu u Federaciji. Sjećam se da smo, zahvaljujući podršci Ministarstva za kulturu, kada je „Ničija zemlja“ nominovana za Oskara, kroz BKC proveli petnaestak hiljada posjetilaca, i to samo na osnovu te nominacije. Možda su i ovaj put iz Ministarstva mogli organizovati da gradovi i općine kantona budu domaćini Pozorištu i da ljudi vide predstavu koja nas predstavlja na velikom Festivalu. Eto makar nešto. Ono – ništa.
Na sreću, ljudi iz Pozorišta imaju još vremena da osmisle kampanju i da porade na ovoj bitnoj priči koja nam je tu, bukvalno u rukama.
Da li se slučajno ili namjerno često zaboravlja činjenica da pozorišna predstava nije događaj. Pozorišna predstava je umjetnički čin, pozorišna predstava nije prirodni fenomen, već prikaz dramaturški pripremljenog pozorišnog djela. Predstava je namijenjena velikom broju gledalaca, a njezini autori i učesnici koji stoje iza djela formuliraju je tako da gledaoci prihvate verziju događaja onako kako je oni predstavljaju. Ne treba zanemariti ni ovu činjenicu, posebno ako se uzme u obzir da su Almir Bašović i Aleš Kurt rijetki umjetnici koji nemaju ama baš nikakve veze sa bilo kojim strankama i partijama.
U ovoj predstavi je okrenut krug od nule do nule, dakle, odakle smo krenuli - tu smo i došli. Umjesto aplauza, Aleš Kurt publiku izvodi preko scene, kroz magacin dekora u suterenu, do izlaza iza Pozorišta. Izlazeći ostavljamo za sobom žrtve, ubice, samoubice… Upamtite, gospodo, da se grijeh protiv kulture može počiniti i nečinjenjem. Imajte to na umu kada pogledate predstavu. Lično sam tu doživio flashback i za mene je to bio nekakav intimni pozorišni dodatak. Radi se o prostoru u gradu gdje su nekada žabe kreketale kao mahnite. Meni je to kao djetetu djelovalo kao takmičenje žaba. Na izlazu zastadoh. Zapitah se šta bi sa kreketanjem. Kako je ono iščezlo?
Neprimjetno. Više ga nema. Je li nestajalo povremeno, ili je samo prekinuto, tako, bez ikakve najave? Nagli rez. Muk. šutnja i zabrinutost.
