Sjećanje daidže na Adnana Hujdurovića

25. maja 1995. godine dogodila se najveća tragedija u Tuzli. Iako se ubrzo saznalo za razmjere nesreće, granatiranje Tuzle nije prestalo. Zločinci su imali cilj onemogućiti dostojanstven ukop ubijene tuzlanske mladosti. U tom naknadnom granatiranju još jedan Tuzlak je poginuo, a dvoje je ranjeno. Ukop je organizovan u četiri sata ujutro. Oni koji su bili prisutni, i 26 godina poslije živo se sjećaju kako su se osjećali, uplakanih roditelja, rodbine, prijatelja, sugrađana. Dok su ubijeni ukopavani u bolnici je trajala borba za spašavanje teško ranjenih. Nažalost, neki su nakon dana neizvjesnosti preminuli. Svaki izgubljeni život izazvao je novi talas tuge Tuzlaka. Bili su na početku života, svako sa svojom pričom. Ostavljena je praznina i bol koju vrijeme ne liječi.

Kako je bilo na ukopu u zoru, iako mu je bilo vrlo teško, ispričao nam je daidža ubijenog Adnana Hujdurovića Kindžeta, Izudin Jahić Valter, dodajući da mnoge stvari u bolu nisu mogli ni primjećivati.

Sjećanje daidže na Adnana Hujdurovića - Kindžeta

Tuzlarije

Adnan Hujdurović - Kindže (1977-1995)

Moj sestrić Kindže, veselo dijete kao i svaka mlada osoba, te kobne noći 25. maja zadesio se sa drugovima na Kapiji i nedugo poslije toga dobih vijest, Ado-Kindže teško ranjen, a zatim i preminuo od teških povreda. Bol u porodici, bol u Tuzli, mnoga mladost stradala je od zločinačke granate. Nakon toga postavilo se pitanje kako i gdje sahraniti našu djecu, bolna uspomena. U Tuzlu je na zajednički dogovor stigao i reis ef. Mustafa Cerić, gdje sam bio prisutan, oko ukopa-sahrane poginulih rekao je da se djeca ne mogu zajednički sahraniti, što je izazvalo revolt većine roditelja, zahtijevali su da se djeca sahrane na jednom mjestu bez obzira kako se ko zove, što su moji također podržali.

Fotografija iz knjige Ubistvo svitanja, Fatmira Alispahića

Tako je i bilo, odlukom tuzlanskih vlasti je određeno da se djeca sahrane na Banji. 28. maja svi roditelji i porodice su obaviještene da će sahrana biti obavljena ujutro narednog dana, u ranu zoru i uz prisustvo brojnih građana koji se nisu obazirali na moguću prijetnju ponovnim granatiranjem od neprijateljske vojske. Te večeri kiša je sipala, a u doba sahrane je prestala, to jutro nad iskopanim rakama, tabutima i sanducima, uz jek tišine i jauka izgledalo je nestvarno i bolno.
Teško mi je bilo preživljavati te dane, a posebno to jutro, gledajući sestru i zeta koji se teško rastaju od mjesta gdje im je ostao da leži sin, i ostale roditelje koji se opraštaju od svoje djece, a još teže sve to opisati riječima.

Porodice oprhvane bolom, izgubljenim pogledima prema svojim najbližim, nisu mogli sakriti bol niti čuti oproštajne riječi ljudi koji su bili zaduženi da kažu neku riječ, molitvu ili fatihu. Sve se nekako brzo odvijalo strahujući da agresorima nije dojavljeno mjesto sahrane tuzlanske mladosti.

Fotografija iz knjige Ubistvo svitanja, Fatmira Alispahića

Pored mojih najbližih, ugledao sam mnogo poznatih lica čiji su sinovi i kćer stradali od agresorske granate, i koje svakog 25. maja vidim na mjestu gdje su im djeca i sahranjena, a to se nikad neće ni zaboraviti dokle god budu živi, a ovo Spomen obilježje će uvijek biti, da se istina nikad ne zaboravi.

Na kraju najteže je roditeljima i porodicama čije se sjećanje i bol posebno budi svakog 25. maja u godini.

Daidža Izudin Jahić-Valter
Sestra Zinaida Hujdurović, Adina mama.

TUZLARIJE - VIJESTI