Bogate države su dobile 80% cjepiva, a najsiromašnije samo 0.3%.
(Svjetska zdravstvena organizacija)
Posvećeno radnicima u zdravstvu i oboljelim – preminulim i preživjelim u pandemiji COVID-19
Stiglo je, sazna(je)m čitajući, vakcinisati i majmune u San Dijegu.
Čestita je to gesta prema dalekim rođacima: svekoliko dobročinstvo – od insana hajvanima.
Vakcina je, navode – eksperimentalna, a majmuni su zasluženo kročili u istoriju humane medicine.
Stručnjaci očekuju da će se pelceri primiti i da će naši dalji rođaci postati zaštićeni.
Preostali Ljudi će ovdje još mal(k)o pričekati.
Za nas je majmunska vakcina iz San Dijega još uvijek samo san.
Čekajući na ovdašnje hajvane, još nismo doprli u red za eksperiment.
Što, priznaćete, nije red.
A možda i jeste jer je opšti cirkus već davno prepoznat:
prvo u epruvetu, pa u životinju, tek onda u krotitelja.
Ipak, premori često biti nadohvat, a ne dosegnuti cilj, posebice ako se ponavlja.
Zaborav na koncu savlada sjećanje; samorefleksije ostaju tek za one rijetke i probrane.
A tako bismo voljeli da nas neko nehotice „povrijedi u rame gdje je vakcina“,
a mi se tobože naljutimo.
Tempi pasati.
* * *
Veliki Čovjek iz maglovitog sjećanja postao je mali čovjek.
On prilježno kroji „naše raznolike istorije“ i nema puno vremena za budućnost.
Majmunska posla – neko bi dometnuo.
Uz preporuke, više nego praktične, nalik uspješnoj dresuri:
„Mirno, glasači(ce), mirno, evo provizorija!
U prvom ešalonu su obavezno ´naši narodi´,
potom respiratori, pa pokušaj reforme izbornog zakona,
onda još jedan probni balon(čić) u vidu referenduma za otcjepljenje!
Ne jogunite se, glasači(ce), vakcinacija građanstva nam ove godine nije priroritet!“
I tako, primamo, umjesto vakcina, nemušto, jasno i glasno saopštenje.
Majmunsko, za čovjekolike – neko bi još pridodao.
Rasprodajemo domaće bodove: vadimo se više nego sretnim uspjesima u gostima.
Čini se kako nam je postalo važnije razotkriti recentnu svjetsku zavjeru,
„radi ovoga i onoga, zbog onih i ovih“.
Baš kao da ćemo se prihvatanjem „nove istine“ promptno riješiti infekcije.
Ali, čuda nema, a krdo (kako nas od milja prozvaše) nikako da dočeka „imunitet krda“.
Potom nastavljamo listom umirati, kako ne bismo izgubili dosegnuti ritam.
Hametice, bez predaha, gotovo udarnički: od 10 pa naviše, ko da više!
Sirot(anović)i!
I pošto nismo uspjeli proizvesti vještačku otpornost,
pokušavamo biti barem adekvatni u kontinuiranom fabriciranju neprirodne smrti.
Gubici su naša izvjesnost: tek nas mirazi iz prošlosti čuvaju od brodoloma.
A „samo“ je trebalo da se ugledamo na domišljate majmune i pelcujemo se,
baš kao što je to nekoć činio onaj zaboravljeni, Veliki Čovjek.
Primjećujem, koliko me osjeti još služe (nakon odbolovanog COVIDa):
premda ne zaslužismo čak ni ove vakcine za majmune,
mi hajvanima zgodno poslužismo, baš kao što su oni nekoć Ljudima.
Tobože majmunski – neko bi dometnuo, opet i opet.
Samo pazi, srećo naša nedočekana,
kušnjom bih nazvao ovu novu epizodu o nedužnim žrtvama kapitalističkih režima!
Jer, već i fenotipski majmunoliki,
ne zavrijedismo čak ni „majmunska“ dobročinstva od „naših i ovdašnjih ljudoždera“.
Logika novca,
skrivena iza majmunskih proslova ljudolikih nerasta, jasna je i neumitna:
bolje je ukrasti 100 miliona nego vakcinisati 3.
Stoga je i raspodjela rola potpuno drugačija:
rijetkima halapljivost i obijest kidaju dugmad sa košulja i pantalona –
nebrojenima zbog siromaštva spadaju gaće s bokova i koža s leđa.
I eto zašto su životinje, što ih uspješno oponašamo,
u konačnici ipak primus inter pares.
A mi, Ljudi, još uvijek živo(to)liki, istina stidljivo,
čekamo na nešto puno konkretnije.
Vapimo za nečim što bi nam trebalo osigurati život,
nalik neugasivoj nadi da će otkinuti gušterov rep nanovo izrasti.
Čeznemo za prazničnim vatrometom;
zazivamo spas(enje) što sliči onim vakcinama za majmune iz San Dijega,
pa bile one i skrivene pod velom (ne)sumnjive komšijske brige.
Uskraćeni za stvarne ugode, „okoviđeni“ pod zaumnim patronatima čovjekolikih izbornika,
grčevito susprežemo disanje pokušavajući gonetati kako nas (to) otkucava vlastito srce.
Zagrćući humke onih što su morali poživjeti barem još desetljeće ili dva,
pokajnički ukopavamo preostalu nadu na vrhovima naših lopata.
