Razgovor sa Medihom Šehidić uoči današnje promocije njene knjige ˝Kapija˝: ˝O bolesti se šapuće i zato se meni o tome govori i viče˝

Večeras se u BKC-u TK održava promocija knjige "Kapija" Medihe Šehidić. Spisateljica iz Zenice koja dugi niz godina živi i radi u Beču, za Tuzlarije je govorila o sebi, položaju žene u društvu, ljubavi i bolesti koja se tabuizira.

Ono što me je, pored ostalog, dojmilo dok sam čitala Vaše knjige, je ukazivanje na položaj žene u društvu, posebno u BiH. Brojne žene su pomirene sa situacijom, kako na jednom mjestu kažete "ubijene u pojam". Koliko samo vaspitanje doprinosi tome, posebno u manjim sredinama? Često se spominje da je problem u finansijskoj ovisnosti žena, međutim, svjedočimo da su i finansijski neovisne, moderne žene, na neki način u "službi" muškaraca. Bez obzira koliko postigla i dalje trči na sve strane da stigne da skuha, opere, bude dobra majka, supruga, domaćica, dobra na način da su joj svi i sve preče od nje same.

- Žena je, između ostalog i svega što jeste i što nije, oduvijek i mitsko biće, a znamo da su mitovi o ženama produkt patrijarhata. Mit o ženi je patrijarhalno društvo vješto iskoristilo u svrhu svog samopotvrđivanja i tako nametnulo zakone i običaje koji su mitovima opravdavani.
Nema se tu šta objašnjavati, jer gola je činjenica da je poimanje žene kao nižeg bića obilježilo naše sudbine i formiralo način ženskog razmišljanja. Ostaci mitskog su sveprisutni i sada, samo su se osavramenili i prilagodili užurbanosti i tehnologiji. Žena i danas u većini slučajeva ostaje Drugo. Patrijarhalna sredina se svim silama trudi da održi takvo stanje, a antifeministi odjednom počinju jecati o ugroženosti muškarca i odumiranju "prave žene". A šta je "prava žena"? To je i dalje robinja kojoj se daje privid važnosti samo ukoliko se ponaša u skladu sa određenjem koje joj je propisao muški zakon ili tradicija.

Kako se osloboditi nametnutih stega društva, lažnog moralisanja, važnosti pitanja "šta će reći svijet?"

- Ovdje se nameće pitanje da li se žena želi osloboditi stega, lažnog morala i robovanja mišljenju svjetine napolju. Mi od rođenja (bar moja generacija i žene iz patrijarhalnih sredina iz kakve i ja potičem) nosimo duboko u sebi osjećaj manje vrijednosti koji kasnije prerasta u inferiornost, dočim se muško dijete priprema za superioran položaj koji će imati u društvu. Tu se i spolnost povezuje s kategorijom moći.
Svako biće ima određen odnos sa sredinom koje je dio, pa i onda kada je odbacuje. Tu gradi svoju ličnost, pronalazi sebe, definiše se, teži svojoj slobodi. U tom određenju žena najčešće ne odbija biti Drugo, naprotiv, ona u tome saučestvuje, ona se dodvorava muškosti. I šta vidimo? Žene koje će popljuvati druge žene, umanjivati im na vrijednosti u svemu što čine, čime se bave i što žive, a to samo zato što osjete da im to daje prednost i povlasticu u savezu sa nadmoćnom kastom. To je uzvisuje u očima njega - muškarca, koji će je pogurati, podržati, štititi, kako materijalno tako i duhovno-stvaralački. Ona se divi javno i tajno, ona uzvikuje i uzdiše: Bravo, maestro! Genijalno, šefe! O, neponovljivosti svih Univerzuma! Tako uklanja ne samo metafizički rizik, a on je čini drugim crpeći upravo iz nje saučesništvo i gradeći trasu svom muškom egu.
Oslobađanje dolazi tamo gdje je završen proces osviještenja, tamo gdje žena prizna sebi da je razapeta između subjekta i objekta, da njeno biće ne smije biti predmet razmatranja muških šovinista koje je tretira kao sakatost. Dakle, kad shvati da je ona takođe čovjek koji sebe potvrđuje sobom, a ne po potrebi mila ženica koja sebe potvrđuje odlazeći u objekat, u drugost. Naša inferiornost je samo socijalno uvjetovana, mi to po svojoj prirodi nismo.

Možete li uporediti naše žene i žene u Austriji? Koliko su one odmakle u spoznaji da mi svi jedan život imamo, i da taj život trebamo živjeti kako mislimo da je najbolje?

- Žena u Austriji nije u ovolikoj mjeri okružena tabuima i skrivanjem koliko se to dešava našoj ženi. Ona uopšte ne poznaje izraz "šta će reći svijet?", ona ne mora živjeti kao neke naše žene sindrom ljupkog crnca (ne mogu se sjetiti ko je to izjavio). Našu ženu, za razliku od austrijske treba da krase osobine frivolne, djetinjaste, nasmijane, ljupke, naivne, povučene, pomirljive i vrijedne žene kako bi bila vrijedna poštovanja (nema veze što ona to suštinski nije, važno je da se tako predstavlja, da je muško tako doživi) dok žena u Austriji smije BITI - a to znači da smije i živjeti ono kako se očituje. Ona ne mora robovati mahali i svijetu, ona ne poznaje sinonim "šta će reći svijet?" jer je svijet zanima samo kao globalno-geografski pojam, uglavnom čisto turistički. Opuštenije su, žive pametnije, ne prave vazale od sebe, a ni od svojih kćerki.

Kao djecu uče nas mnogo čemu. Govore kako ćemo jesti, sjesti, ponašati se, ali mnogi odrastu a da ne znaju živjeti. Neki progledaju nakon tragedije, traume, neki ubrzo zaborave na sve, pa nastave po starom. Vidite BiH, naš narod, nismo izvukli pouke iz ratnih strahota. Opet bi neki ratovali, opet bi neki da njihove bitke narod vodi, a narod k´o narod, šuti i trpi. Kako naučiti živjeti? Kako loša iskustva iskoristiti da nastavimo drugačije?

- Jako mi je mrsko davati savjete ili preporuke i uvjeravati ljude da imam odgovor na "Kako?". Posebno "Kako živjeti?" Ja sam i svome djetetu rekla: Vidiš kako ja? Eh, sve suprotno od toga, trebalo bi biti bolje.
Nema recepta za život, za ljubav, za bilo koji doživljaj. To je individualno, svako za sebe i po svom. Ako se neko dobro osjeća u nečemu čega se ja grozim, relevantno za njegovo dobro je ono što on/a osjeća, a ne moje zgražavanje po tom pitanju.
A naš narod? Tu mi se uvijek nametne pitanje: Ko je moj narod? Ko su ti moji? Onaj što nosi neko ime kojim će mi utvrditi da ja "nosim samo ime"? Mi bi kao po tome trebali biti naši, a u toj "našosti" udaljenost mjerena svjetlosnim godinama.
Ako mislite na region, na ljude koji žive na istom geografskom podneblju ili u istoj drżavi, koji ratuju po internetskim bespućima, moram priznati da sam zgrožena. Nekad mi se učini da smo zemlja neurotičnih individualusta od kojih svaki čim se nađe među drugima počinje proučavati, kritikovati, vrijeđati i pokazivati neku svoju nedvojbenu nadmoć. Uz sve to, i jezik nam ide na ruku. Kao da je stvaran za svađu, uvrede, verbalne perverzije i javne osude. Narod, zapravo, mudro šuti i trpi tamo gdje bi trebao govoriti, a tamo gdje se sve začas pretvori u trla-baba-lan, melje kao navijen.

Dobro kažete, kad se čuje za riječ "rak" pomjera se s mjesta. Čest, opasan pa još jedan od onih koje žene kriju, ne vole da se čuje je karcinom dojke? Kako je moguće da se na karcinom gleda kao na nešto o čemu se ne treba govoriti, gotovo kao sramotu. Kao da je žena kriva jer se razboljela.

- Da. Za rak se još uvijek traži sinonim, pa se kaže: Ono najgore. Pomjeri se s mjesta! Šuti, šta da ti pričam!
Bolest se tabuizira i to je meni bila teška spoznaja. O bolesti se šapuće i zato se meni o tome govori i viče. To je takođe povezano sa našom ulogom u društvu, u svijetu, jer mi se, između ostalog, moramo i dopadati. Ima i tu, takođe, primitivizma i glasa onih koji misle da kao žena s ožiljkom, a posebno kao żena bez reproduktivnih organa, manje vrijediš. Ili još gore - ima tu i nadprimitivizma koji kaže: Sliniš priču ispričanu, tražiš sažaljenje ili pozornicu. Žena i u bolesti, i u bolu mora biti dobro skrivena, jer u njoj živi muški mit: On je gospodar svemu što je plodno; zemlji i ženi. Daj mi tijela, kruha i djece!
Žene nasjednu i poimaju sebe kroz ono što je stvorila tuđa svijest, pa zato kakav odnos ima prema sebi unutra, takav je i prema tijelu svana.

Slažete li se sa mišljenjem nekih naučnika koji smatraju da akumulirano nezadovoljstvo, glumljenje da je sve OK i kada u nama sve bukti, dovodi do raznih oboljenja, kako fizičkih tako i psihički?

- Apsolutno se slažem. Svaki rak ima svoj predrak, svaka bol ima trasu sazdanu od tuge i neljubavi, svaka bolest ima situacije i ljude koji nas u to gurnu.
Svako ono "ne" koje je izgovoreno kao "da" i obratno, takođe je put u bolest.

U svojim knjigama ste se ogolili, opisali toliko toga, šta ste radili, mislili. Nema sumnje da je trebalo puno snage da sve napišete, je li Vam drago zbog toga? Da li bi sad drugačije?

- Uopšte ne mislim da sam se svojim knjigama ogolila više nego drugi autori koji pišu i objavljuju danas. Razlika između mog ogoljavanja i nečijeg skrivanja je ta što se nisan prekrila tuđim imenom, kravljim ili psećim srcem i što sam uglavnom i u većini kazivanja zadržala ich-formu. A ogoljavanja ima i žešćih upravo u trećem i petom licu, samo treba znati čitati.
Da li mi je drago zbog toga? Nije, naravno.
Pa ko je toliko lud da poželi pisati knjige zasnovane na mom iskustvu? Ko bi želio biti autor "Zapisa iz mrtvog doma"?

Vrsni književnici, književni kritičari puni su hvale za Vaše knjige, poeziju. Promocije knjiga, razgovori, veliko zanimanje javnosti za sve što radite, brojni ljudi koji pišu da bi Vas rado zagrlili, da Vas doživljavaju kao rod rođeni. Kako na sve to gledate? Jeste li svjesni koliko ste zatalasali i pokrenuli brojna pitanja? Jeste li svjesni koliko ste nekim ženama pomogli? Koliko su sebe našli u Vašim redovima, koliko je još Mediha?

- Ne znam da li sam pomogla, voljela bih da jesam i to je bila moja krajnja namjera. Odmogla nisam sigurno. Sudeći po onome što mi se piše/govori/šapuće, izgleda da se mnogo žena pronašlo u mojoj ich-formi. Mnogo je Mediha oko nas. Šute i dalje da ne uvrijede, da budu cijenjene, da budu prave žene, da ne skrnave sliku koju su godinama stvarale. I ja ih razumijem. Još kako razumijem. Ko nije lomio okove primitivizma - taj ne zna šta je feminizam. Ovo što se danas smatra feminizmom je čista smijurija. Kič.

Teško djetinjstvo, rat, izbjeglištvo, bolest ali i radost, radost života i Vaša unuka, kako je u knjizi "Kapija" nazivate Radost? Ljubav kao pokretač, motivator, kao svjetlo na kraju tunela koje daje smisao svemu. Koliko Vam je kroz preteško iskustvo, koje ste prošli kao onkološki pacijent, pomogla ljubav i podrška koju ste imali?

- Ljubav je sve. Kad sam se gušila u neljubavi (a počelo je rano, nakon gubitka roditelja) spašavala me ljubav koju sam pronalazila u sebi. Bilo mi je važno da svi ti sudbinski udarci ne ubiju moje centre za ljubav, da me ne stvrdnu, zalede, da zaboravim drhtati od dragosti, smanjivati se pred voljenim bićem. I kad god bi se to zamalo dogodilo došla bi ljubav da mi pokaže kako ona postoji kad sve ode.
U nama je i dolazi iz nas da svijetli. Nikada u istom obliku i kalupu, i obično ne onako kako to sebi mlad i naivan duh zamisli.
Meni je u bolesti došla Radost. Rodila mi je moja prvotna Sreća i da nije bilo njih dvije mene danas ne bi bilo, niti bih odgovarala na ova vaša pitanja. A kosmos - on mora znati zašto je baš u tako teškom trenutku spustio Radost, to malo čupavo klupko, u moje krilo. Ne propitujem, ja zahvaljujem.
Zahvalna sam i prihvatam tu energiju ljudi koji me osjećaju bliskom, jer ja jesam čovjeku bliska. Ne želim ni da mu budem daleka. Plaše me "daleki ljudi", oni koji su uvjereni da su bolji, oni koji bježe od ženica, domaćica, oni koji nemaju o čemu razgovarati sa ženom s pijace ali zato imaju s "damom" na položaju ili s parama, koji se sortiraju po obrazovanju i imanju, statusu u nekoj oblasti i formi. S njima ne mogu ništa započeti, ravna crta uvijek, ali se mogu prepustiti zagrljaju nepoznate i prostodušne žene na ulici koja priđe, spusti ruke na moja ramena i kaže: Hvala! Ja uopšte ne znam zašto je hvala, pa odgovorim: Vama hvala! I dok se jedna drugoj zahvaljujemo, toplo se smiješimo, oči nam se cakle.

Šta je hrabrost? Pitanje koje postavljate u knjizi. Šta je za Vas hrabrost? Imate li savjet za sve, a posebno žene?

- Kao što rekoh, nikada nemam savjet, nemam ga ni za svoje dijete. Otkud mi pravo da je osakaćujem svojim savjetima!
A hrabrost? Šta je? Ne znam. Možda se odgovor krije u Borhesovom stihu koji kaže: "Tiši od svoje sjenke prolazim kroz oholo pohlepno mnoštvo."
Jurišanje, puška, metak i "naprijed braćo tifusari" - to sigurno nije hrabrost.

Šta dalje? Pišete li nešto novo? Kad ste počeli pisati, kad i kako ste otkrili dar za pisanu riječ?

- Pišem stalno. Otkako znam za sebe pišem i bacam. Bila sa ja solidan i aktivan drug, ženski član svih literarnih sekcija, piskaralo po Veseloj svesci, Malim novinama, školskim novinama, dobitnica kojekakvih literarnih nagrada na raznim festivalima književnosti, vlasnica najmanje dva kilograma loše pubertetske i mladalačke poezije, ali i vlasnica trajnožareće peći "Kreka Wesso" u kojoj je sve to divno sagorilo.

Tuzlarije

Možemo mi bježati od svega ali teško će nam taj bijeg uspjeti ako ono od čega bježimo, i što uporno palimo, i dalje nosimo u sebi, poručuje Šehidić na kraju.

Promocija knjige održava se danas u 19:00 sati u Plavoj sali BKC-a Tuzla, a osim autorice planirano je da govori i Goran Samardžić, pisac i urednik u izdavačkoj kući Buybook.

S. Mešić

TUZLARIJE - VIJESTI