08.10.2021. u 22:58 Broj citanja: 506 Nominiran za Nagradu Meša Selimović: Predstavljen roman Zorana Ferića “Putujuće kazalište”
Žiriju Književnih susreta Cum grano salis neće biti lako da odabere najbolji roman objavljen prošle godine na govornom području Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore.
Jedan od nominiranih romana je "Putujuće kazalište" Zorana Ferića. Obiman roman koji je svojevrsna priča o piščevoj porodici u periodu od nekih sto godina. Dovoljno je prelistati, pročitati dijelove pa da je jasno da Ferić ima inspirativnu riznicu u svojoj porodici.
Benjamin Bernstein, Ferićev djed po majci, iz Petrograda je pobjegao u Pariz kad je izbila Oktobarska revolucija, drugi djed po ocu, u isto vrijeme kao austrougarski vojnik pao je u rusko zarobljeništvo. Djevojka s Trešnjevke (Feričeva baka), udala se za ruskog emigranta koji je stigao u Zagreb. Prabaka se zaljubila u putujućeg glumca i vlasnika kazališta Petra Ćirića.
Otac i majka Zorana Ferića jedva su preživjeli Drugi svjetski rat. Feričev otac je bio na Sremskom frontu, a majku su kao židovsku djevojčicu krili u Zagrebu. Svi su opisani u romanu u kojem se saznaje o njihovim životima, ali i dešavanjima u Hrvatskoj i Evropi. Kroz roman, koji je priča o identitetu, opisani su događaji iz tri rata, problemi sa nacionalizmom, mržnjom ali i ljubav.
Promocija ovog zanimljivog romana održana je večeras u Ateljeu Ismet Mujezinović. Promociju je vodio Emir Imamović Pirke, koji je između ostalog rekao da je pisac bio brutalan, posebno kada je pisao o roditeljima.
Zoran Ferić je rekao da je u posveti jedna riječ, a to je - najdražima. Smatra da tako i jeste, on je opisivao onako kako se sjeća, bez imalo uljepšavanja.
Imamović se prisjetio rečenice "Kad se u nekoj porodici rodi pisac, s njom je gotovo". Istina je da mnogi pisci nalaze inspiraciju u vlastitim životima, članovima porodice, dok pišu obračunavaju se s nekim ili nečim.
Pisac, koji djeluje kao staložen i ozbiljan čovjek, zaista nema dlake na jezika. Jednog od rođaka je opisao kao nacionalistu koji je živio u Hrvatskoj Dubici i mrzio Srbe i muslimane. Ironija života je htjela da odgaja i voli unuke pravoslavne vjere, a da ga nakon bankrota spasi musliman.
U knjizi je i rečenica koju je njegova majka na samrti rekla: "Ja sam se od rata spasila uzalud". Pisac je razrađuje pitajući se koliko energije, vlastite dobrote, ljudi utroše u pokušaju mijenjanja i popravljanja društva, a koliko nesreća ostaje, koliko nesreća još čeka.
Na kraju promocije pisac je pročitao dio iz romana kojeg svakako vrijedi pročitati.
