Piše Mirela Avdagić: Vratite djeci domovinu

Ne mogu dopustiti da ne vidim, ne čujem. Tišinu u oluji. Ti? Tugu u očima, nemir u rukama, usporen hod. Ispod širokog plavetnila i prošaranih drvoreda, starih mi znanaca. Sve je moje, a kao da nije.

Mirela Avdić

Davno su me naučili da volim i poštujem svoje roditelje i svoju djecu, prijatelje, starije i domovinu, zemlju dobrih ljudi. Tako će biti do posljednjeg daha. Još dišem. I mislim. Dok dobar čovjek čeka i ćuti, onaj drugi čini šta poželi ne shvatajući koliko je godina prošlo u zbrajanju koraka unazad. Jedan naprijed, a bar sto natrag. Ne zna se broj, a prepozna u svakoj bori na licu, u uzdahu, u zamagljenom pogledu. U istini. Imala sam prošlost, sjećanja, uspomene. Imala sam dom i radost, ulicu i igru, knjigu i znanje. Danas progovaram za djecu. Dozivam sve svoje učenike koji su poput bisera rasuti po cijelom svijetu. Pokušavam ih sakupiti.
Zovem Ameriku, Kanadu, Australiju, Veliku Britaniju, Austriju, Poljsku, Švedsku, Luksemburg, Njemačku, Holandiju... Voljeli smo istom ljubavlju dijeleći smijeh, radosti, petice, korake. Moja djeca su moje najveće bogatstvo. To su i sva moja djeca koju molim da ne zaborave gdje je domovina, kojim jezikom govore, a da svi razumiju, ko je prijatelj, ko komšija. Svako mora osjećati da nije sam, da u bilo kojem dijelu svijeta živi Bosanac i Hercegovac koji zna gdje su mu roditelji, gdje su mu korijeni, drugovi iz djetinjstva. Isti. Ništa se promijenilo nije ako ti to ne dozvoliš. A ja ne dam. Ne mogu dopustiti da brišem sjećanje, da zaboravim sebe. Ko sam onda ja ako to nisam?!

Zovem Njujork, Sidnej, Toronto, Krakov, London, Beč. Zovem Brčko, Bar, Banja Luku, Beograd, Sarajevo, Zadar. Zovem i ostale gradove u kojima žive moji učenici. Tu im je dom. Pamtim im imena. Molim vas, sačuvajte u njedrima domovinu. Javljam se iz Tuzle, gdje živim dane i trenutke, i ostajem: Riječ. Ljubav. Sjećanje. Odansot. Iskrenost. Prijateljstvo. Bosna i Hercegovina. Tu su i mnogi drugi koji su vaši prijatelji, znanci. Sjetite se. Ima nas i biće. Zovem svoje sugrađane da jedni drugima kažu: „Đe si? Šta ima?“ Dovoljno za jedan osmijeh, za novi početak, za sutra.

Pružimo ruke, dodirnimo vrhovima prstiju neizbrisiva sjećanja koja još žive tu, u Tuzli, u našoj domovini. Ovdje, unutra. Oprostite! Palo mi je nešto u oko. Ali, u duši osjećam toplinu, jer vjerujem da nisam sama.

MIRELA AVDAGIĆ

TUZLARIJE - VIJESTI