Na kraju mnogobrojnih rasprava ko je kriv za smrt djevojčice i sve druge tragedije u Bosni i Hercegovini, uvijek isplivava jedan odgovor, kao vrhovni zaključak s kojim se svi slažu – kriv je ˝sistem˝.
Niko ne bi trebao ni pomisliti da je namjera ijednog doktora naškoditi pacijentu, a kamoli prekinuti život jedne djevojčice. Međutim, tragedija koja se desila porodici Gadžun ledi krv u žilama i prevrće utrobu jer kako uopšte pojmiti da je jedan mali život tek tako ugašen. O tome šta se i zašto se desilo, nadati se, utvrdit će istraga i prije toga pričati o krivici bez dokaza bilo bi samo nagađanje.
Međutim, na kraju mnogobrojnih rasprava ko je kriv za ovu i sve druge tragedije u Bosni i Hercegovini, uvijek isplivava jedan odgovor, kao vrhovni zaključak s kojim se svi slažu – kriv je ˝sistem˝. Gotovo svaki građanin Bosne i Hercegovine to je osjetio na svojoj koži, a čuveni ˝sistem˝ koji svi percipiramo kao neki apstraktni entitet, odvojen je od svih nas, udaljen i ˝tamo negdje˝. Šta je uopšte taj ˝sistem˝? Ko ga je stvorio? I zašto mu je namjera da nas ugnjetava, ponižava i polako ubija? Je li on iznad nas i je li nam nedodirljiv? Može li ga iko srušiti ili vječno tu visi iznad naših glava kao podsjetnik da se ne trebamo previše opuštati, da nikada nismo sigurni, da nemamo nikakvu volju ili snagu da mu se suprotstavimo, da smo nemoćni? Je li iko može ˝sistem˝ kazniti ili samo on nas kažnjava?
Građani Bosne i Hercegovine gotovo svakodnevno prolaze kroz ˝sistem˝ u zdravstvu. Svako ko je (prije korone) ušao u stražnji dio zgrade DIP-a na Kliničkom centru univerziteta u Sarajevu svjedočio je nehumanim, ponižavajućim scenama najtežih onkoloških bolesnika koji u hladnom hodniku, na plastičnim, neugodnim stolicama (ili u kolicima) satima i satima čekaju na pregled kod doktora iako su tačno na vrijeme došli na svoj zakazani termin, neki od njih putujući i pola dana. Ionako dovoljno iscrpljeni od svoje bolesti – raka dojke, prostate, kostiju, pluća ili jetre, oni moraju dodatno da ulažu napor i snagu koju nemaju da cijeli dan izdvoje za odlazak u bolnicu, a u njoj za čekanje i hodanje od jednog dijela do drugog.
Čekaju da čuju svoje prezime, i svako malo u strahu šalju ˝pratnju˝ da provjeri da slučajno nije prozvan ili prozvana, a da se nije čulo. I, naravno, niko od tih doktora nije neljubazan, čak naprotiv, svi rade svoj posao strpljivo i časno i pokušavaju na sve načine olakšati pacijentima i prepisati im najbolju terapiju. I doktorima svaka čast. Ali opet tu je ˝sistem˝.
Dalje, kada se završi pregled i termin, opet čekanje na blagajni sa mnoštvom papira i dokaza da plaćate svoje zdravstveno osiguranje. Da, zdravstveno osiguranje, za koje cijeli život odvajate od svoje plate (sada je to nešto više od 70 maraka mjesečno) ili na neki drugi način uplaćujete. Jer ponovo to je ˝sistem˝.
Ne znam kako je to u drugim zemljama u javnim zdravstvenim ustanovama, ali u slučaju pacijenta kod kojeg postoje velike šanse i indikacije da se tumor vratio, čekati na nalaze biopsije dva i po mjeseca, jer je doktorica zadužena za to ˝na odmoru˝, pa ˝na edukaciji u Italiji˝ i ˝ne, niko je ne mijenja˝, ravno je ubistvu iz nehata. Jer ˝sistem˝ ubija tiho i polako i niko nije odgovoran.
Zdravlje posluženo na tacni
I igranje sa živcima porodice kada vas u deset navečer nazove doktor da vam kaže da je pacijentu oboljelom od teškog oblika COVID-a 19, koji je tik pred uključenje na respirator, odmah, isto tog momenta, hitno potreban lijek Tocilizumab, koji oni nažalost nemaju u bolnici te ga vi morate nabavljati usred noći po apotekama, ne u Sarajevu jer ga ni tu nema, nego u Lukavici, a sve apoteke su odavno zatvorene. I tu kreće trka sa vremenom u koju ste gurnuti odjednom i brutalno, pored već svoje postojeće panike i očaja, a sve se završava nesvjesnim, automatskim zvanjem svih mogućih ljudi koji bi mogli znati nekoga ko ima veze sa apotekama u Lukavici. Pored svega toga vi morate razmišljati i kako naći u kešu 1.200 maraka jer toliko lijek košta (kasnije se refundiraju te pare). Ne i u Tuzlanskom kantonu, gdje je besplatan.
I onda kada vam doktor u javnoj bolnici ˝ispotiha˝, kao da vam prodaje neku zabranjenu supstancu ili tjera na neko nelegalno ali neophodno djelo, ponudi tretman ili snimanje u privatnoj poliklinici u kojoj radi ili sa kojom sarađuje, odjednom vam se ukaže spas i to vam se čini kao ispravno i jedino rješenje u tom momentu. Kao da ste sami nadošli na tu ideju. Jer ko će se kockati sa svojim ili zdravljem najmilijih. Tu nema cijene.
Nakon toga privatne poliklinike se čine kao hoteli sa pet zvjezdica, futurističko mjesto gdje vas dočekuje ljubazno osoblje u bijelom kao da vam odmah na ulazu nudi zdravlje na tacni i ulijeva nadu da će svi vaši zdravstveni problemi biti kao rukom odnešeni jer će se samo vama posvetiti kao da niko tu više ne postoji, sve dok ne izađete potpuno zdravi iz tog sterilnog, sretnog mjesta. Sve to za cifre zbog kojih su Džanini roditelji morali prodati auto, neko podići kredit, posuditi pare ili otići u minus. Pored svog uredno plaćenog zdravstvenog osiguranja. I takav je ˝sistem˝.
A privatne klinike jednostavno nemaju tu ˝infrastrukturu˝ koje imaju bolnice, nemaju sve na jednom mjestu, nemaju tim ljudi koji bi mogao pomoći u slučaju da dođe do komplikacija prilikom zahvata kao što imaju bolnice.
Kriv je Fuenteovejuna
I kako i kome onda suditi? Kako ˝sistemu˝ utvrditi odgovornost? Kome tačno? Odakle početi?
Umjesto odgovora, kojih je usput mnoštvo na društvenim mrežama gdje ljudi pokušavaju dokučiti istinu o ˝sistemu˝ i njegovom nastanku, možda najbolje može poslužiti primjer iz literature koji je u svom poznatom eseju o migrantima upotrijebila britanska novinarka Frances Stonor Saunders.
Radi se o španskom djelu Fuenteovejuna iz 17. stoljeća, koje je napisao Lope de Vega. Priča ide ovako – ljudi u gradiću Fuenteovejuna odluče da ubiju svog guvernera jer je tiranin. To urade na način da niko zapravo ne zna ko je ubica pa kada sudija pita: ˝Ko je ubio guvernera?˝, svi odgovaraju ˝Fuenteovejuna, gospodine!˝. Dakle, svi i niko.
Tako i u većini slučajeva u Bosni i Hercegovini, kada se postavi pitanje ko je odgovoran – svi i niko. Jer kada su svi odgovorni – niko nije odgovoran. I sve priče o žrtvama ˝sistema˝ mogu se beskonačno reproducirati do momenta kada postaju puka apstrakcija bez imena i lica, neko stalno brujanje u pozadini na koje smo se navikli. Sve dok se ne pojavi djevojčica Džana ili dok lično ne izgubite svoju majku, oca, supružnika, sestru, brata ili dijete.
Vedrana Maglajlija (
Al Jazeera)
