Preporuka za čitanje: Fjodor Mihajlović Dostojevski ˝Braća Karamazovi˝

Oko dvije godine pisao je Fjodor Mihajlović Dostojevski svoj zadnji roman "Braća Karamazovi". S pisanjem je završio 1880. godine ali vrijeme u kojem je napisan je gotovo nebitno. Priča o smislu života, vjeri, porodici, moralu, ljubavi, strasti, vječna je. Mnogi smatraju da je ovaj roman, od preko 800 strana, kruna piščevog rada. Filozofski roman sa smjelim idejama, posebno za ono vrijeme, u kojem Dostojevski postavlja razna pitanja o vjeri, naglašavajući nedoumice ateista.

Tuzlarije

Inspiraciju za roman dobio je slušajući nevinog čovjeka koji je bio osuđen zbog ubistva oca. Očita je životna zrelost pisca, poznavanje ljudske psihe. Posebno se bavi porodicom, odnosom oca prema djeci, u ovom slučaju sinovima, tri iz dva braka Fjodora Karamazova (Ivan, Dimitrije- Mitja i Aljoša) i jednog (Smerdjakov) kojeg nije priznao. Svaki sin je specifičnih osobina. Inače koplikobvan odnos dodatno se usložnjava zaljubljivanjem oca i sina u istu ženu. Dostojevski povremeno široko zaobilazi priču o glavnim likovima te predstavlja druge, tipične za neka ruska područja.

Dijelovi iz romana:

(...) Vidiš, dragoviću moj, bio ti je u osamnaestom vijeku jedan griješnik koji je rekao: kad ne bi bilo Boga, trebalo bi ga izmisliti. I čovjek je stvarno izmislio Boga. I ništa tu ne bi bilo čudno, ništa tu ne bi bilo neobično da Bog doista postoji, ali je čudo što je takva misao – misao o nužnosti Boga – mogla pasti na pamet takvoj divljoj i zloj životinji kao što je čovjek, toliko je ta misao sveta, toliko dirljiva, toliko je mudra i toliko služi čovjeku na čast. (...)

(...) O, ja svojom jadnom, zemaljskom, euklidovskom pameću znam samo da patnja postoji, da krivaca nema, da sve jednostavno i jasno proizilazi jedno iz drugoga, da sve teče i usklađuje se – ali ja znam da je sve to tek euklidovska besmislica po kojoj ne mogu pristati da živim. Šta ja imam od toga što krivca nema i što ja to znam – meni je potrebna odmazda jer ću se inače ubiti. I to ne odmazda negdje i nekada u beskonačnosti, nego već ovdje na zemlji i da sve sam vidim svojim očima. Vjerovao sam i želim sam vidjeti, a ako u to vrijeme već budem mrtav, neka me onda uskrise, jer, prođe li sve to bez mene, bit će to za mene previše uvredljivo. Nisam ja zato patio da bih sobom, svojim nedjelima i patnjama pognojio nečiju buduću harmoniju. Želim vidjeti svojim očima kako će srna leći uz lava i kako će zaklani ustati i zagrliti se za ubicom. Želim biti prisutan kada će svi odjednom saznati zašto je sve tako bilo. Na ovoj želji zasnivaju se sve religije svijeta, a ja vjerujem u Boga. Međutim, tu su djeca, šta ćemo onda s njima? To je pitanje koje ne mogu sam riješiti. Po stoti put ponavljam - pitanja ima sva sila, ali sam uzeo samo djecu zato što je tu potpuno jasno šta želim kazati. Čuj, ako svi moraju patiti da bi svojom patnjom otkupili vječnu harmoniju, šta će ti djeca, reci mi, molim te? Potpuno je nepojmljivo zašto su i ona morala patiti, zašto su djeca morala patnjama otkupljivati harmoniju? Zašto su i ona dospjela u materijal da pognoje sobom nečiju buduću harmoniju? Ja shvatam solidarnost ljudi u grijehu i shvatam, shvatam solidarnost u odmazdi, ali ne i solidarnost sa djecom (...)

(...) Ljubomoran čovjek nije takav: teško je i zamisliti s čime se sve može saživjeti i pomiriti gdjekoji ljubomorni čovjek! Upravo ljubomorni muškarci i najprije opraštaju, to znaju sve žene. Ljubomoran čovjek neobično brzo (dakako, tek nakon strašne scene na samom početku) može i kadar je oprostiti, primjerice, već gotovo dokazanu nevjeru, zagrljaje i poljupce koje je vidio svojim očima, ako, primjerice, može istodobno na neki način uvjeriti sama sebe da je to bilo „posljednji put“, i da će mu suparnik istog časa nestati, otputovati na kraj svijeta, ili da će on sam odvesti ženu nekud na takvo mjesto gdje se više neće pojaviti taj njegov strašni suparnik. Dakako da to pomirenje neće dugo potrajati, jer ako i doista nestane mrski suparnik, sutradan će već izmisliti drugoga, novoga, i bit će ljubomoran na nj. Reklo bi se kakva je to ljubav koju treba toliko uhoditi, šta vrijedi ljubav na koju treba toliko pomno paziti? Ali upravo to nikad neće shvatiti ljubomoran čovjek, iako među njima odista ima ljudi i uzvišena srca (...)

(...)- Neka te Bog sačuva, dragi moj dječko, da ikada moliš za oproštenje ženu koji voliš! Osobito ženu koju voliš, osobito nju, ma koliko joj skrivio! Jer žena ti je .... vrag bi ga znao šta je žena, a ja ih bar dobro poznajem! Ali pokušaj samo pred njom priznati da si kriv, reći joj „Oprosti, kriv sam, izvinjavam se!“ Pa ćeš vidjeti kako će te obasuti prijekorima! Nikad ti neće otvoreno i jednostavno oprostiti, nego će te poniziti kao zadnji dronjak, nabit će ti na nos i ono što nije bilo, sve će ti izredati, neće ništa zaboraviti, još će i dodati, i tek će ti onda oprostiti. I to samo najbolja, najbolja među njima“. Zadnje će mrvice sastrugati i sve ti sasuti na glavu – takav ti živoder živi u njima, kad ti kažem, u svakoj od njih, u tim anđelima bez kojih ne možemo živjeti. (...)

(...) Lik nedostojna oca, pogotovo kad se uporedi s drugim očevima, dostojnim, druge djece, njegovih vršnjaka, nameće malcu mučna pitanja. Na ta pitanja odgovaraju mu službeno ovako: “On te je začeo, ti si njegova krv, i zato si dužan voljeti ga“. Malac se i nehotice zadubljuje u misli: „Pa zar je on mene volio kad me je začinjao?“ pita se, čudeći se sve više i više. „Zar je on mene začeo radi mene: pa on nije ni znao za mene, čak ni kojeg sam spola, i u tom času, u času strasti, možda raspaljene pićem, samo je možda prenio na mene sklonost piću – u tome je njegovo dobročinstvo. Zašto bih ja njega morao voljeti, samo zato što me začeo, a poslije me nikad nije volio?“ (...) Neka sin stane pred oca i neka ga razumno upita: „Oče, reci mi zašto sam dužan voljeti te? Oče, dokaži mi da sam dužan voljeti te. (...)

Dostojevski 1821-1881

Roman ima i autobiografskog poklapanja, otac Dostojevskog je ubijen, bio je ljekar, prijekog, despotskog ponašanja. Pisac je nakon vijesti o smrti oca dobio prvi napad epilepsije od kojih je poslije patio (kao Smerdjakov). Oca je izgubio kada je imao 18 godina, majku prije, s nepununih 17, ona je umrla od tuberkuloze (kao i dječak Iljuša čiju bolest i smrt detaljno opisuje). Zbog svojih stavova prema ruskom carskom režimu, Dostojevski je bio osuđen na smrt, poslije je pomilovan pa je zavšio u Sibiru. Bogato životno iskustvo je ugrađivao u romane dajući im posebnu dozu realizma. Još jedna karakteristika, koja se provlači kroz romane, je vješto stvaranje likova, objašnjavajući uzrok nečijeg ponašanja, dajući širu sliku omekšava oštricu osude, te se prema lošima javlja suosjećanje, čak simpatije.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI