Preporuka za čitanje: Ivo Andrić ˝Priče o mitomanima˝

Mnogi su susreli osobe koje uljepšavaju priče o sebi, veličaju svoje uspjehe, ne samo da dodaju, pretjeruju, nego ih i potpuno izmijene i izmisle. Svoju životnu priču mijenjaju, oblikuju kako im odgovara, neki i sami povjeruju da je to tako, a oni koji ih slušaju, vremenom shvate da su u pitanju patološki lažovi ili mitomani. U zavisnosti od okolnosti reaguju ili puste, mitomane slabo ko uzima za ozbiljno, samo što oni toga nisu svjesni.

Tuzlarije

Osim kićenja biografije, rečenica "sve je ovo moja djedovina bila", "kad sam ja došao, kad su oni videli ko sam ja", "ja sam to imao kad drugi nisu znali ni šta je to", mitomani često za sebe govore u trećem licu jednine pa će reći "kad je Anto govorio da to nije dobro". Mitomani su bili inspiracija za mnoge priče Ive Andrića. Neke od njih objavljene u knjizi "Priče o mitomanima" donose niz zanimljivih likova. Andrić posebno vješto portretira ljude s ovog područja, mitomane koji su takvi uvijek, kao i one, koji svoju predstavu počinju kad pređu kućni prag. Kad iz sredine u kojoj su manji od makovog zrna dođu na svoj teren pa se pretvaraju u najboljeg, najpametnijig, najhrabrijeg čovjeka, koji umišlja da svijet počinje i završava s njim.

Dijelovi iz knjige:

(...) Ćut´, zvrndove! Zvrndove! Jeste, treba da šutiš i da se stidis ako možeš, ali ti se umjesto toga šepuriš kao ćuran. U svijetu nema primjera da je neko proveo vijek tako kao ti. Školu nisi htio da učiš. Nikad ništa, ni ovoliko, korisno ni pametno nisi htio da uradiš. Vijek si proveo i ostario u smiješnom i glupom njegovanju svoje ličnosti, u brijanju, šišanju, kupanju, masiranju, dotjerivanju, lickanju i liječenju. (...) A četrdeset godina, i više, ja te slušam, kako nipodaštavaš cijeli svijet i kako se hvališ i nadimaš, i lažeš samog sebe, jer drugog nikoga ne možeš slagati, sa tvojim planovima koje svijet neće i ne može da razumije. (...)

(...) Dakle, "dobar glas"...."daleko premašuje", tako se o meni izražavaju u poreskoj upravi. I tako je i u Narodnoj banci, tako u ministarstvima. A već razne privatne banke toliko puta od mene mole mišljenja i obavještenja o licima i firmama koje traže kredit. I ako ja kažem "dajte", one daju, ako ne – ne daju. (...)

(...) Jer, treba znati šta je za ovog čovjeka u toku dugih godina rada i samo njemu poznatih muka i odricanja, značila žena, ili bolje reći misao o ženi. Gazda Andrija je bio, kao što smo već rekli, uzor od savjesna radnika, vrijedan i poslušan dok je bio mlađi, strog i, kako je sam volio da kaže, pravedan gospodar. Sve je kod njega bilo savršeno, osim njegovog spoljnog izgleda. Ni u koljevci nije bio lijep, a docniji život ga je dotjerivao na čudan kalup. Upravo, on je bio savršen tip ružnog čovjeka. Na tankim i krakim nogama - snažan trup i dugačke ruke, a na isto tako tankom i nevidljivom vratu – velika glava, zaturena i utonila među ramena (...) Na licu je gazda Andrija imao jake i podsječene brkove, koji su samo djelimično krili velika usta sa kvarnim zubima u donjoj vilici, a sa suviše bijelim i pravilnim, ali vještačkim, u gornjoj. (...)

(...) Zbunjen i prazan, stigao je Lesko u kasabu nad kojom je na jutranjem suncu sijao krst sa kubeta. On je gledao taj krst i, kao da ga gleda nekim novim očima, prvi put je pomislio: ja sam ga podigao! Jeste, stajao sam pored njega, gore na vrhu kubeta, dodirivao ga rukom, učestvovao u brizi i naporu, sve dok nije utvrđen i osiguran na mjestu na kom je sad. Ja! (...) Idući tako čaršijom, jednako je gledao čas gore u krst, čas u prolaznike na ulici. Niko nije glave dizao. Svi su išli za svojim poslovima ili lunjali dokono, kao da nad njima nema ni krista ni kubeta. Vratio se u radnju, koja mu se činila prazna i pusta, počeo je da radi, ali nije izdržao dugo. Digao se i stao na dućanski prag, naslonivši se na dovratnik. Ispred njega je i dalje prolazio svijet, uz čašiju niz čaršiju, a on je ispod oka posmatrao izraze lica i hvatao svačiji pogled. Bilo je jasno da su ljudi, poslije nekoliko dana iščuđavanja i divljenja, zaboravili i krst na crkvi i one koji su ga podigli. To ga je iznenadilo, pa zaboljelo, pa ogorčilo. (...)

Knjige Ive Andrića (1892-1975.) ranije preporučene u ovoj rubrici.

Ivo Andrić - ˝Znakovi pored puta˝

Priče Ive Andrića tematski raspoređene u devet knjiga

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI