Ako želite da pročitate nešto pitko, toplo onda je knjiga mlade spisateljice Libby Page “Bazen” dobar izbor.
Riječ je o poticajnoj knjizi koja pokazuje da se može puno ako se želi, da su mali kotači u velikom mehanizmu važni, nekada i presudni.
Gotovo jedina svijetla tačka u jednom naselju je bazen. U njemu se, kad god prilike dopuštaju, čak i kada je hladno, kupaju sve generacije. Mnogi dolaze svaki dan. Jedna od njih je Rosemary koja dolazi čak 80 godina. Bazen je njen život, sve njezine uspomene vezane su za bazen. Pogled na bazen, pogled je na njenog muža s kojim je tu provodila prelijepe dane.
Nakon decenija rada, bazen je ocijenjen kao neisplativ te je odlučeno da se na tom mjestu pravi luksuzna teretana.
Vijest o zatvaranju bazena unijela je zebnju u živote ljudi koji su svakodnevno tu. Tada na scenu stupa mlada novinarka koja počinje da piše o bazenu. Vremenom se zainteresuje, shvati šta njenim novim susjedima znači bazen i počinje s njima da se bori protiv zatvaranja.
Srodne duše obično se vežu za ljubavne veze, ali srodne duše se nađu i u drugim odnosima. Prijetljstvo Rosemary (86) i Kate (26) opisano u knjizi, pokazuje da godine nisu ograničavajući faktor za razumijevanje i lijepe međuljdske odnose. Razlika od 60 godina između ove dvije zanimljive žene, nije prepreka, naprotiv pokazuje da su uobičajena mišljenja o mladosti i starosti predrasude.
Dijelovi iz knjige:
(...) Rosemary preplivava dužine i pokušava ne misliti na budućnost i šta ona nosi kupalištu. Koncentrira se na osjećaje i doživljaje oko sebe: hladnoća koju osjeća na koži, jutarnje sunce koje joj grije čelo, voda koja joj klizi među prstima dok zamahuje. Svako malo u mislima joj se pojavljuje George kako skače s najviše skakaonice koja baca sjenu na duboki dio bazena. Bolno je prisjećati se. Jedino o čemu može razmišljati jeste ovo mjesto okruženo zidovima s četiri strane: (...)
(...) Za stariju je djecu taj dan bio prilika za bijeg, kratak osjećaj slobode dok ne otkuca policijski sat u 22:30 kada trebaju biti u krevetu. Krenuli su prema parku. Nije znala ko se prvi uputio tamo, ali pratili su dim i iskre koje su frcale nebom. Sjeća se kako ju je zapljusnula toplina vatre, osjetila ju je u trbuhu i obrazu su joj se zažarili. U zraku se osjećao život, sve je bilo tako živo, kao kad srce pumpa krv kroz tijelo. Ljudi su se okupili u krugu, bacajući grane u vatru. Neke su djevojke, zaogrnute zastavom plesale. (...)
Libby Page je novinarka koja je vrlo aktivna kada su civilne inicijative u pitanju. Ovo je njen prvi roman u kojem se osjeti da je iskusila probleme o kojima piše.
Sabina Mešić
