Na današnji dan 1925. godine rođen je književnik Derviš Sušić. U bogatoj biografiji pisca značajno mjesto zauzima Tuzla – Grad kao važna topografska odrednica u njegovom životu i književnom stvaralaštvu. Prema izjavama svojih sugrađana – Tuzlaka, Sušić je najplodonosnije godine svoga života proveo radeći i živeći upravo u našem gradu.
Zavičajna zbirka NUB „Derviš Sušić" Tuzla, u namjeri da oživi sjećanja na ovog važnog bosanskohercegovačkog pisca, priredila je izložbu odabranih fotografija iz bogate kolekcije bibliotečke građe koja je posvećena ovom zavičajnom autoru. Fotografije su nastajale u periodu od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća i oslikavaju duh jednog vremena koje je pisac svojim prisustvom trajno obilježio.
O svom stvaralaštvu i životu pisac je ostavio brojne iskaze. Jedan od Sušićevih tekstova koji je objavljen u pogovoru romana „Hodža Strah" (Tuzla, Univerzal, 1980.), autobiografski je zapis kojim se autor obraća čitaocu iskreno i neposredno s pričom o vlastitom fizičkom i intelektualnom odrastanju u koje je ugrađeno iskustvo historijskih i političkih fenomena vremena u kojem je Sušić živio.
(...) Rođen sam u Vlasenici trećeg juna 1925. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji se svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba.
Majka – domaćica, znala pričati ljepše nego što ja danas umijem pisati.
Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika. Neke od njih su mi dugo izgledale nevjerovatne. U majčinim kazivanjima tekle su kao veličanstvene legende. Međutim, za većinu tih neobičnih podataka uvjerio sam se posljednjih godina da su tačni. Što tih i takvih istorijskih gibanja nabijenih faktografijom nema danas u zvaničnoj nastavi istorije, nisu krivi oni koji su pamtili i kazivali kako su znali, nego oni koji su zaboravili na obavezu da i njih istraže, utvrde i sroče u žitnice naših saznavanja sebe u dugom protoku vremena.
U ovakvim slučajevima indolencije ili ignorancije beskrajna ironija istorije bila je pomalo nečovječna prema povjesnim temeljima našeg zajedništva. Bilo kako bilo, knjige u kući i pričanja s majčinih usana od malena su me uputili da čitanjem, a kasnije i pisanim pričanjem počnem ne samo gledati na život i misliti o njemu i u njemu, nego na taj način i živjeti.
Od djetinjstva dakle, bačen u carstvo pripovjedanja kao zaljubljen slušalac, pa čitalac, usudio sam se kasnije i sam da pišem. A život mi se pobrinuo za životopis mimo svakog uhodanog pravila (...)
(...) Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen. Književno – Tuzli. U to sam siguran(...)
