Lav Nikolajevič Tolstoj roman Ana Karenjina počinje sa rečenicom "Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način". Rečenica koja se često spominje, koja potiče na razmišljanje. Šta to jednu porodicu čini sretnom?
U najnovijoj knjizi “Proždirenje”, Almir Alić govori o jednoj sarajevskoj porodici, a mogla je biti iz bilo kojeg dijela svijeta. Nebitno, problemi, razmišljanja, nade, želje, gotovo su univerzalne. Bosanski štih doprinosi da se oni koji čitaju, mogu povremeno poistovjetiti sa nekim od likova. Bar toliko, da razumiju nečija razmišljanja.
Otac, majka, dvoje odrasle djece, blizanci, brat i sestra, članovi su porodice koja je na neki način proširena sa zetom, koji to i jeste i nije. Majka je dominantna po svojom zahtjevima, očekivanjima, nastojanjima da po nekim nepisanim pravilima društveno prihvatljivog, drži porodicu na okupi. Jedna od onih žena koja se polomi da stigne na sve strane, koja nastojeći da ugodi svima postiže suprotno, te se sama pretvara u ogorčenu osobu koja je zaboravila i da se smije.
Muž je srednjoškolski profesor, bez posebnih ambicija, koji ide linijom manjeg otpora, ne želeći da previše talasa ni u kući ni na poslu. Brat i sestra, svako sa svojim nesređenim životom.
Jedne prilike porodica se okupila sa zetom na porodičnom ručku. Majka se posebno potrudila oko ručka, hrana je dobra ali razgovor zapinje, svi se pretvaraju, bolje ili lošije glume svoje uloge, majke, oca, sina, kćerke.
Kako koji slijed ide, tako se i priča usložnjava, o svakom liku se saznaje puno toga. Alić je posebno realno, bez trunke uljepšavanja, opisao život ljudi koji mogu biti iza susjednih vrata.
Seciranje našeg mentaliteta, našeg “šta će svijet reći”, nastojanje da se živi kako bi valjda trebalo, a ne kako bi se željelo. Koliko ih godinama, decenijama, živi jedno pored drugog a ne jedno s drugim, da znaju sve o nekoj osobi, kako jede, kako spava, kako izgleda svaki djelić tijela, a da ne zna o čemu misli, šta želi, na šta joj/mu srce brže zakuca. Dok se okrenu, prošlo je 20, 30 i više godina, u kolotečini. Alić se dotiče mnogih tema, rata, izbjeglištva, ekonomske i svake druge krize, poremećaja vrijednosti, homoseksualizma, skorojevića i ostalog.
Dijelovi iz knjige:
(…) Plemeniti metal oko vrata podsjetnik je na naš društveni status. Ne bih željela da ovaj seljačić - koji pretenduje - biti - mi - zetom pomisli da sam njegov nivo i da mene može zavlačiti i prodavati mi fore koje već tri godine tuši mojoj kćeri. Da su se odmah vjenčali, sad bih imala unuka spremnog za obdanište.(…)
(…) I onda krenu komentari na Facebooku – Kako si mi samo lijepa? Prava dama, na pravoj predstavi! Lijepa i kulturna. Haljina ti je za 10! (…)
(…) Moji emotivni ekstremi su blagi i ujednačeni, nikada za razliku od nje nisam, ni u stanju najvećeg afekta, mogao preko jezika prevaliti “Gadis mi se”, a potom plakati u zaključanom toaletu i prijetiti ispijanjem kiseline ukoliko napustim stan. (…)
 Promocija romana u Tuzli |
Almir Alić rođen je 1970. godine u Zvorniku. Diplomirao je elektrotehniku u Tuzli, a magistrirao međunarodno pravo u Sarajevu. Do sada je objavio romane “Soliter Titanic” (Zagreb, 2006.), “Boa u kokošinjcu” (Zagreb, 2009.), “Volim crtati velika crvena srca” (Tuzla, 2015.), “Godina pacova” (Tešanj, 2018.), te zbirku kratkih priča “Piccolo mondo” (Novi Sad, 2009.). Nagrađivan je na brojnim domaćim i međunarodnim konkursima za najbolju kratku priču. Roman “Godina pacova” je nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo Sarajevo u 2018. godini. Uredio je dvije knjige drugih autora.
Sabina Mešić
