-Učini li ti se nekada da nebo ima oči. Da ih sklopi kada mi dignemo pogled ka gore, a sve dok gledamo pred sebe, da nad nama bdije i misli o nama?
Stajali smo u šumi između Nezuka i Međeđe. Samo na jednom mjestu, ogoljelom proplanku na kojem nije bilo mudro stajati tokom dana, za vidnih sati, pucao je vidik ka kotlini odakle smo tih godina izgnani.
-Čežnja izgnanih je najjači osjećaj iza majčinskog, - kazao sam jednom, pa su me prijatelji ispravili. I sami su bili izgnani:
-A kako znaš kakav je majčinski osjećaj?!
Ostalo je na tome da je nama, do tada, a bile su to devedesete godine, ipak ostala najjača čežnja.
Prvi sumrak talasali su potmuli odjeci iz daljine. To su haubice sa Gučeva prebirale šume u Bosni, kojima su bauljale grupe izgubljenih civila. Šutjeli smo i u sebi, ništa ne govoreći jedan drugome, govorili dove i zahvaljivali se Bogu što nismo tamo, ispod krošanja drveća niz koje se svakih nekoliko trenutaka sruči pljusak gelera, zarivajući se u umorna tjelesa. Ljudi koji su tih dana dolazili iz pravca Srebrenice pričali su nam o zasjedama, ranjenim, o majkama koje su u naručju nosile već umrlu djecu. Molili smo i za njih. A, kao nikada, tada sam imao dojam da se molitve odbijaju o granitne kapije neba. Da ne dopiru do Onoga kome su upućene.
Nešto dalje, u dnu vidika, nebo su dodirivali visovi planina u Srbiji, a posve desno, virila je samo jedna od dvije grbe Udrča. Ta mi je planina ostala još iz djetinjstva u sjećanju dok sam slušao kako su na njenom vrhu u kamen zarivene čelične halke za koje su u prošlosti vezivane lađe. Kasnije, kada vrijeme prođe i mnogo Drine ode svojim koritom, spominjat ćemo te halke i složiti se da more ovdje nikada nije moglo biti tako visoko, osim ako je to bilo u vrijeme Nuha, kada je svijet zadesio veliki potop. Možda je Nuh alejhiselam baš ovdje vezao svoju lađu i našao spas.
U toj noći, dok smo šutjeli nad zvukovima rata i uvjerenjem da je to stanje vječno, nadao sam se da će te halke, te šume Udrča, sjenama nagete prema Drini, pružiti utočište onima koji su krenuli u najveću svoju borbu, prelazeći desetine kilometara između Srebrenice i Nezuka. U tim šumama nicale su najljepše voćke i iz zemlje izbijali najhladniji izvori. Takve su bosanske šume, a Udrč je poseban. To su nam isto govorili oni koji su prelazili u koloni. Nadali smo se da će izgubljenim ljudima to biti spas.
-Ono je Udrč. Za jedno sat vremena bit ćemo sa druge strane, pa ću ti pokazati. Grbe su mu iste kao i sa ove, ali kao da ih gledaš u ogledalu, - govorim svojoj kćeri Azri, dok izlazimo iz Kalesije i vozimo se ka Srebrenici.
-A šta je Udrč? Planina? – upita ona, kucajući na svoj smartphone „Udrč“.
-1.041 metar. Planina! – nastavi ona, da popuni moju šutnju.
Njoj će uskoro sedamnaest godina. Sve je čula i sve zna o Srebrenici. Sve što sam smatrao da je važno. Neke boli-nepreboli, ni sam ne želim da pamtim, da spominjem, niti da prenosim drugima. Dovoljno je bolno što se to desilo, ne moraju djeca da znaju da život ima i te strane. Sve sam joj ispričao, ali sada imam potrebu, kada idemo prvi put sami ovamo, u Srebrenicu, da pohodimo bijele nišane, sada imam potrebu da joj ispričam priču, od početka do kraja.
I započinjem. Nesiguran. Jer, nema riječi koje mogu opisati tu priču.
Prije nekoliko dana ovdje je bio još jedan ukop civila. Opet je petnaestak hiljada ljudi klanjalo dženazu na oštrom julskom suncu. U drugim danima, kada nije dženaza i kada u Potočarima nema nepreglednih kolona ljudi, u Srebrenicu često dolazim sam i slušam ovu tišinu, gledam taj predio, koji svojom bjelinom podjeća na kapiju Dženeta, oslikanu u mojim unutarnjim poimanjima svjetova, kao susret svjetlosti i tišine. Ovdje, u mezarju, od svuda dopire svjetlost koju isijavaju te bezgriješne duše i svojim bljeskom nas tjera da zatvorimo oči, da u ovoj nedokučivoj tišini budemo bar na tren kao oni, koji leže ovdje, ispod nišana, u safove poredanih. Čuo sam jednom da je Fatiha ključ za takva vrata i da je treba učiti kada god osjetiš smetnju ulaska na ta vrata. 
Mislim, šta bi se desilo da ne postoji taj ključ? Kakav bi smisao imalo naše postojanje da živima nije ostavljena mogućnost veze sa onima koji su otišli? Savremeni čovjek postao je prvi put u povijesti svjestan važnosti komunikacije, zato jer naše živote, u vremenima globalizacije, upravo definira i određuje taj način i stepen komunikacije sa drugima, sa sobom... Pa i sa svjetovima. Samo jedna Fatiha i čovjek ima vezu sa onima koji su tu, a za koje mislimo da više ne postoje.
Tu je, u mezarju, u kamen uklesano, da su oni šehidi, da su oni živi, samo to mi ne znamo!!!
Mezarje je kotlinom prosuto poput latica nježnoga cvijeta, kojega nosi vjetar prema uzvišenju sa kojega se vidi nepregledni prostor na kojem su nikli ti mezari, poredani u titrajuće bijele safove. Kao da su stalno na namazu, predani Svevišnjem.
Nekada sam, pišući pjesmu i dajući sebi objašnjenja svoga postojanja, pokušavao naći odgovore. Svaki čovjek ih traži i nikada ih ustvari i ne nađe. Pokušao sam u tim traganjima odgonetnuti zašto je nišan bijel i zašto se tako vitak s lakoćom uzdiže ka nebu. Valjda jer njegova bjelina govori da tijelo u zemlji stremi svojom dušom ka nebu imajući samo vezu svojom čistotom. Sve ono što nije čisto, bijelo i bezgriješno, ostaje u zemlji i vraća se tamo odakle je ustvari sve došlo. Ta pobuna materije, koja je doskora bivala život, okončala se i nišani su samo upozorenje živima da jedino to ima vrijednost - ljudska dobrota i bezgrješnost. -Zašto su ubijeni ovi ljudi?
Očekivao sam sva druga pitanja. Na njih bih možda mogao dati i odgovor. Iako, ovdje već dugo pitanja nemaju odgovore.
-Šta ti misliš?
-Ne znam. Pokušavam naći racionalan odgovor, ali da ovdje postoji išta racionalno ljudi ne bi bili ubijani, - kaza Azra.
-Ipak su oni, koji su počinili zločine, našli za sebe racionalno objašnjenje. Šta više, utemeljili su ga i u vjeri, ubjedivši sebe da rade za svoj narod i za svoju vjeru važne, historijske stvari, za koje će biti nagrađeni i na ovom i na onom svijetu.
-Kako je to moguće?
-Jednostavno! Proglasiš komad zemlje koji želiš etnički očistiti svetom zemljom... Sve ostalo je stvar ludila u kojem slijepo slijediš svoju laž, svoju fikciju, magiju mitologije.
Niz strminu sa suprotne strane, prema mezarju se spuša jara. Prolazi između drveća prorijeđene šume, kroz grane i u kolutovima se kotrlja prema mezarima. Teško je udisati taj zrak. U bijelom mnoštvu, koje se od musale rasprostire prema sjeveru, nazire se samo silueta jedne žene sa podignutim rukama na molitvu. Sve je pusto. I tiho.
-Odavde, sa ovoga mjesta, na ovakvoj vrelini, zarobljene žene i djeca su u julu 1995. deportovani u Kladanj. Autobusi prevozničkog preduzeća Drina-trans vozili su ih danima iz „sabirnog centra“. Prije nego što uđu u autobus morali su sve ostaviti: torbe, nakit, novac... Danima je trajala deportacija, koju su pratila silovanja i odvođenja mladih žena u obližnje kuće, u kojima su zlostavljane, - govorim Azri, osjećajući i sam stid. Kasnije ću razmišljati o tome stidu i neću uspjeti da odagnam činjenicu da sam osjetio dozu krivnje.
-Svako je kriv ko je mogao tada činiti, a nije! – optužba mi prolazi glavom, dajući objašnjenje toga stida.
-Muškarci su, svjesni da će biti ubijeni, krenuli pješice prema Tuzli. Godinama su bili u zaštićenoj zoni, u kojoj nisu imali pravo da koriste naoružanje. Srpske snage su blokirale ulaze i sprječavale su dolazak humanitarne pomoći, tako da je glad iscrpljivan. Ljudi su dolazili u psihička s tanja u kojima su iscrpljenost i glad određivali obrazac ponašanja. U takvoim stanju polazak na put, dug skoro stotinu kilkometara, značio je polazak u borbu na život i smrt. Čak i ako nema napada, oni su imali nad sobom glad, iscrpljenost, bolesti... Vrelinu, kakva je sada. A oko Zvornika su ih čekale zasjede u koje su upadali, potpuno nenaoružani... U Srebrenici je teritorija bila podijeljena tako da je od 1993. godine najveći dio bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. U toj zoni nije bilo naoružanja. Međutim, ostala je jedna uska zona u kojoj je moglo biti sačuvano nešto malo naoružanja i nekoliko desetina muškaraca je tim puškama štitilo kolonu...
-A koliko je bilo srpskih vojnika?
-Teško je to kazati. Radili smo prije desetak godina jedno istraživanje. Po njemu je za takav vojni poduhvat, za hapšenja, genocid, za zločine, njihovo prikrivanje i premještanje masovnih grobnica, bilo neophodno da bude uključeno 20.000 vojnika, te kompletna lokalna zajednica. A svim se moralo rukovoditi iz jednoga centra. Dakle, to je bio smišljen, organizovan i planski poduhvat.
Iz Potočara smo krenuli prema gradu. Kotlina je, pritisnuta vrelinom, ispuštala svoju dušu. Dok sam igrao košarku osamdesetih godina učili su nas da razvijamo periferni vid kako bismo pratili desno i lijevo svoje saigrače i dodavali im loptu, a da se i ne okrećemo prema njima. Dolazio sam tih godina i ovdje, u Bratunac, Vlasenicu i Srebrenicu, da igram protiv vršnjaka. Imao sam tada godina baš koliko moja Azra sada ima. Njen dolazak u Srebrenicu je ispunjen slikama spaljenih kuća. Gledam je ispod oka i vidim taj grč. Taj beskraj začuđenosti ljudskim zlom.
-Koliko je to 20.000 vojnika? Previše ili premalo za takvu operaciju?! A ko ih je dočekivao u zasjedi u Zvorniku? Je li neko od tvojih prijatelja i poznanika Srba bio u tim jedinicama?
Pitanja su samo izvirala iz nje. A ja sam ostajao bez odgovora. 
-Skoro svaka kuća sa ovoga područja je dala učesnika u Genocidu. Nisu svi krivi, jer su morali biti dio vojnih jedinica, ali svi imaju odgovornost pred historijom, jer do danas ovo područje krije masovne grobnice, koje su kopane, otkopavane, pa ponovno pravljene... A moji poznanici i prijatelji??? Ne znam... Srebrenica je iskopala dubok jaz među nama. Možda je njima, koji su bili u tim operacijama, teže nego nama koje to boli zbog gubitka. Njima u snove dolaze ubijena djeca... Uzimaju njihove snove. Dolaze vrisci nezaštićenih muškaraca dok umiru, uskraćeni za brigu o svojoj porodici, za produženje vrste, za nježnost prema ucviljenoj ženi i ostavljenom djetetu... Dolaze im tupi zvukovi padanja njihovih tjelesa u duboke jame. Odavde ljudi stalno sele. Ne zato što ovdje nema ekonomskih uslova za život. Ne zbog klimatskih uslova. Ovdje, u dolini Drine, noći su strašne, jer vrisci niču iz Udrča u raliježu se podrinjskim šumama. Vrisci ubijene djece i njihovih roditelja... Ti vrisci traže samo one koji su učestvovali u zločinu, uvlače se u njihove uši i deru njihov mir, njihovu nutrinu, njihov život... Slušao sam kako se ljudi suše i umiru. Slušao sam kako su ubijali svoje porodice i sebe... Zato oni lažu, zato ne žele da priznaju odgovornost, jer se nadaju da će laži potisnuti istinu, kao što tableta protiv bolova, potisne bol. Oni se nadaju da će vrijeme iz njihovih glava izbrisati sjećanje, da će dovesti do potpunog zaborava, a samo ih njihov zaborav može spasiti od tog nemira, od te kazne na ovome svijetu, da hodaju sa krivnjom i pritiskom žrtvinog vriska... Oni koji osuđuju te zločine, a ima ih mnogo, i oni žele da zaborave. Ne žele da govore o tome, jer zaboravom se lišavaju odgovornosti za neučinjeno. Svaki čovjek mora djelovati i spriječiti ljudske životinje u svojim naumima. Ovi ovdje nisu uspjeli spriječiti zločince. Zato što nisu ni pokušali. Sada kolektivnim negiranjem, kolektivnim zaboravom, kolektivnom odgovornošću žele da sve relativiziraju. Uvjereni su da ako se o tome ne govori da se nije desilo. Ali, kolektivna amnezija nije moguća. U tom narodu će doći oni najčistiji, kao i u svakom drugom narodu, koji će jednoga dana izaći i kazati: „Ne, nije to naša borba. Ne, nije to naša svijetla historija. Ne, laž ne može biti istina“. Zbog takvih ljudi, koji su rođeni, a koje čekamo da se pojave, zbog njih vrijedi sve ovo činiti. Boriti se za istinu, jer samo ona ima šanse. Samo ona može pobijediti... Na ovome svijetu je mnogo više dobrih ljudi. Svaki narod je dobar. Samo ima vremena u kojima pojedinci ili grupe narode stave u kazamate, u okove i oni bez snage, vizije i nade čekaju da prođe to vrijeme, da se oslobode. A sloboda ne dolazi tek tako, sama. Slobodu moraš uzeti u svoje ruke, moraš je oteti i reći: „Ti si moja jedina opcija“! To moraš učiniti po svaku cijenu.
Šutnja. Samo se čuje motor starog nissana, dok grabi prema Zvorniku. Noć se polako spušta u japadima podrinjskih planina. Dolazi mir, onaj lažni, koji stvara svaka noć, krijući u svojim dubinama krvoločne zube zvijeri, koje čekaju da pažnja opadne, da se njihov plijen umiri i zakorači u san. Na stijeni iznad ceste drvenim minaretom džamija na Kušlatu dodiruje nebo.
-Vratili smo se iz Potočara. Proučimo im još jednu Fatihu. Zatražimo oprost što smo narušili njihov mir. Oprost što njihove ubice još nismo priveli pravdi. Što nisu dobili kaznu za zlo, koje su počinili. Njih, onozemaljska kazna, zasigurno čeka.
Nad Drinom titrtaju svjetla, poput zvijezda koje smo gledali u tim julskim večerima sa brda iznad Nezuka. Mislili smo tada da ovu rijeku nikada više nećemo vidjeti. Ipak, danas smo tu. Ne uspijevamo spoznati filozofiju kojom ta rijeka oplemenjuje generacije, pružena između Istoka i Zapada. Kao granica, kao međnik, upravo tu na granici svjetova. Mnogo je vode njome oteklo i mnogo krvi. U planinskim vrletima na jugu, ona bistra i čista nastaje od Pive i Tare. Dok prolazim pored rodnoga doma, u koji se još nisam, ni četvrt stoljeća poslije izgnanstva, vratio, molim Uzvišenog da donese novo vrijeme u kojem će Drina zauvijek teći tako bistra. U kojem će ljude iz različitih vjera i etničkih grupa spajati, kao što su dvije rijeke spojene, da zajedno tvore Drinu.
|
