Veliki Svijet se globalno zagrijava – samo su smrznute mržnje u našim malim svjetovima.
Mrtvački ukočene, siktave i oštre poput ušiljenih siga što zimi strše iz raspuklih oluka.
Gledamo i vidimo. Naopake su mjere. I nedorasli mjeritelji procjenjuju ovdašnju stvarnost.
Gledamo i vidimo. Nekadašnji je prosjek, ovdje i sada, high level.
Život je pretvoren u štafelaj sa naslikanim konvertibilnim valutama.
Novac je postao ogledni primjer te nakazne umjetnosti, poželjna šuškajuća roba.
Robovi takve robe se nisu snašli: umjesto aeronautike sanjamo butike.
* * *
Sve mudrije zaobilazimo harizmatične sedronosne rijeke,
libeći se uplivati u zapjenušane matice, uz bojazan od ishoda.
Rezignirani, ne odašiljemo iskre u kosmos,
ne frktimo i ne bljujemo vatre, ne čekamo na laude...
Mladi zmajevi više ne streme bezgraničnom letu, ne pokušavaju zaskočiti svoje sjene.
Bez leleka, ali i cerekanja, još uvijek ne posustajemo pred bjelosvjetskom uzaludnosti.
Premda falični, pabirčimo dodire prijateljice sreće prepuštajući se inferiornoj lutriji nade.
Uskraćeni čak i od najobičnijeg zagrljaja nakon djela proglašenih veličanstvenim,
volšebno uspijevamo zagrijati klimave udove na prirodnim resursima.
Skupljajući iskustvo i trajući kroz weltschmerz, pažljivo trošimo preostale stečevine.
A nema ih puno. I valja štediti i promišljeno ih trošiti.
Izbjegli iz užitaka u ništavilo, iz entropije u eklektiku, iz gipkosti u zicere,
razmjenjujemo poklonjeno vrijeme, k´o djeca samoljepljive sličice, u baštama isturenim prema vedrinama dukatastog Sunca, oko stolova naherenih neravnim tuzlanskim pločnicima.
Osiguravamo ljekoviti predah među ljupkim drvoredima nadžidžanim poput slova bosančice.
A umjeli smo podijeliti više energije u jednoj sedmici nego „ovi danas u pola godine“!
Okupljanja su rijetka, ma razmjerno plodonosna – solidno zapečaćena voskom prijateljstva.
Jasno – svezani smo višegodišnjim razumijevanjem što ga ne kupujemo novcem već djelima.
Pogužvana lica svako malo posrnu sa stolica, oborenih smijehom,
baš kao nekada, u onaj alhemijski vakat, kad se iz ničega talilo zlato sreće.
Ispočetka se nećkamo i premišljamo,
pa okuraženi tom sladostrasnom navalom sjećanja hedonistički zasanjamo besmrtnost,
štiteći je emotivnim kišobranima davno raskriljenim, još u djetinjstvu i mladosti.
Domalo, obogaćeni reinkarniranom nadom što traži iznenađenja,
usudimo se prizvati čak i čudesna iscjeljenja iz sehare sa memorabilijama.
To je prevažna utopija – ponuka nas da se pokušamo nadrasti.
No, ideja ostaje neprovediva, a raskoš punine u grudima potraje bezobrazno kratko.
Okrećemo se oko sebe, iskajući bolje od onoga što nam je podijeljeno.
Rezimiramo: umjesto pozorišnih predstava „glumili“ smo u pravim ratovima.
I baš po baksuzluku, ponovno smo u dometu dalekometnih raketa, sutra možda i pušaka.
Sanjajući primirja, upinjemo se barem zadržati nasušni mir u sebi. Neprestano dvojeći.
Jer, šta očekivati kada se sjekire suču i vatre bljuju već unutar porodica?!
Otriježnjenja su posijana posvuda okolo;
banditi se odazivaju isključivo na riječ „gospodine“,
svako malo neka hulja bude proglašena zaslužnim sinom isključivo „svog“ naroda,
šačicu građana nazivaju isključivo „ostalim“,
a poštene sažalijevaju isključivo „jer se nisu snašli“!
S vidnim naporom izgovaramo najobičnije pozdrave,
iskonski se trudeći da izgledamo kao da ne vidimo osobe oko nas.
Nalik Narcisu što se hipnotisao sopstvenom slikom na površi vode,
zaljubljujemo se u sebe neprestano piljeći u vlastite fotošopirane fotografije.
Ne skidamo poglede sa zaslona mobilnih telefona, a život izmiče u kontru, u mimohodu.
Zaista, kako iskati bolje kada smo zaboravili koliko znači gledati se čovječije, oči u oči?!
Oganj izopačenosti prodire duboko, poput mentorskih opomena, pa spaljuje vedrinu damara.
Pokušavamo se sakriti i skloniti od sile što poput himere, sipa buktinje i crne dimove!
To je vraški težak naum;
zlo je nakon nevjerovatno skraćenog perioda inkubacije odavno postalo globalni fetiš!
Širi se zapanjujućom brzinom u skupinama ljudolikih, već naviklih na neugode!
Sada nam je jasno da smo odgajani za vrijeme koje nam se neće dogoditi,
koje nećemo dočekati i spoznati!
Tako je to, druže!
I to je tako, prijatelju!
Posmrtnice na oglasnim pločama unezvjerenog dunjaluka nas magnetski privlače,
sve snažnije i snažnije,
u nepresušnu gomilu odabranu za konačni odlazak, u taj posve negostoljubivi kovitlac.
Kolebamo se – instinkt upućuje kako taj nerazmrsivi slijed stvari nije prirodan,
kako repertoar sajdžije što broji i mjeri nije pravilno ispisan.
Tješimo se kako naprosto nije red tako rano stati u taj finalni špalir,
sjećajući se najboljih što su nas zauvijek napustili.
I ti si, svojom dobrotom i jednostavnošću,
bio jedan od ferala i temelja što su ovaj i ovakav Svijet čuvali od potonuća!
A nas, okolo, činio boljim. I nama, okolo, trajanje činio boljim.
Dobra duša i dobar duh, nasuprot dušmanima i „dušebrižnicima“!
Nepretenciozni nosač osmijeha, druženja i prijateljstva.
Bez takvih lučonoša a prije svega jednostavnih ljudi,
biće jako teško nadvladati one kojima je stvaranje nevolja jedini preostali smisao postojanja.
Tako je to! Tebe nema, a nama valja trajati, čuvajući se od mraka bezdana i očaja klonuća,
vis a vis sve britkijih sječiva i sve bolnijih žaoka otrovnog vremena!
Vremena oslobođenog od samilosti,
vremena oglođanog do kosti,
vremena sahranjenih i oskrnavljenih,
vremena živih lišenih od života!
Vremena – sve manje(g) za nas!
Omer Ć. Ibrahimagić
