Pojam koji mnogi od nas zaobilaze i u koji mnogi ne vjeruju, nudeći argumente poput onih kako se „nešto može zvati globalno zatopljenje kada je ovako hladno“ (svojevremeno komentar bivšeg američkog predsjednika) ili onih tipa „to je samo još jedna u nizu prevara poput Covida-19, to je učinak HARP-a, zaprašivanja" i ostalih baljezgarija o kojima se može čitati, danas jednostavno više ne može i ne smije biti pogrešno tumačen ili „nešto čemu se ne može vjerovati. Možda je vrijeme i da one najnevjernije Tome prestanu gledati na Gretu Thunberg kao pomalo autističnu djevojku koju su roditelji/plaćenici/aktivisti/lobisti…. naveli da priča gomilu besmislica i bespotrebno stvara paniku. Mnogi će reći „pa bilo je ovakvih vrućina i prije. Šta je čudno u nekolicini požara koji haraju? Toga je uvijek bilo.“ A da li je to zaista tako?
Bill McGuire je profesor emeritus geofizičkih i klimatskih opasnosti na UCL-u i klimatski aktivist i za The Guardian je napisao prilično dramatično i alarmantno upozorenje. Pročitajte, možda, sasvim možda vam neke stvari budu malo jasnije i možda, sasvim možda taj strah ili nepovjerenje pretvorite u neku akciju. Mada je i za to, sada već prekasno.
Ne može se zaobići, nekad umjerena klima u Ujedinjenom Kraljevstvu se raspada. Sada smo čvrsto na putu prema Vreloj Britaniji, a znakovi su posvuda oko nas. Prije samo tri godine, živa je dosegla 38,7C u Cambridgeu – tada rekord svih vremena. Godinu dana kasnije, meteorolozi iz Ureda za meteorologiju Ujedinjenog Kraljevstva predvidjeli su vremensku prognozu za 2050., pokazujući temperature iznad 40C u većem dijelu Ujedinjenog Kraljevstva. Ali brzina klimatskog sloma je takva da je ova budućnost već pred nama. U ponedjeljak, prvo crveno upozorenje Meteorološkog ureda o ekstremnoj vrućini stupa na snagu za veći dio Engleske, jer grozne temperature od 40 stupnjeva Celzijevih prijete da će preopteretiti službe hitne pomoći i potencijalno uzrokovati hiljade smrtnih slučajeva.
A ovo je tek početak. Kada naša djeca dođu u naše godine, žudjet će za „hladnim“ ljetom kao 2022., jer puno prije kraja stoljeća, 40C plus vrućina neće biti ništa o čemu bi se moglo pisati u klimatski oštećenom svijetu koji su naslijedili.
Brutalna je istina da je sada praktički nemoguće izbjeći opasan, sveprožimajući klimatski slom. Čak i da su ispunjena sva obećanja data na Cop26, i dalje bismo bili sretni da ostanemo ispod porasta od 2C, a ako se prelomne tačke pređu i sve se poput bomeranga počne nama vraćati, brojka bi mogla biti mnogo veća. Dakle, staklenička Britanija je stvarnost i što se prije suočimo s tom činjenicom, to bolje. I budite sigurni, ovo nije poziv na buđenje. Nije to ono što poricatelji vole nazivati "klimatskom pornografijom". Jednostavno, ovo je naša stvarnost.
U nadolazećim desetljećima, ljeta će postajati sve toplija i trajati duže, nadjačavajući ostala godišnja doba i smanjujući zimu na nekoliko turobnih mjeseci isprekidanih štetnim olujama i razornim poplavama. Ekstremne vrućine bit će svakodnevne u julu i augustu, kada će kombinacija visokih temperatura i vlage učiniti sunčanje ili rad na otvorenom krajnje neugodnim i potencijalno smrtonosnim. Naši loše izolirani domovi neće pružiti nimalo predaha jer se pretvaraju u toplinske zamke u kojima nije moguće živjeti. Kampiranje u vrtovima i parkovima postat će uobičajeno jer noći „pečenja u kući“ onemogućuju spavanje u zatvorenom prostoru. Neizbježno će sve veći broj ljudi napuštati gradove kako bi pobjegli od efekta toplinskog otoka koji će ih pretvoriti u nepodnošljive saune. Može se očekivati opća migracija prema sjeveru i uzbrdo, budući da hladniji uslovi postaju glavna tačka prodaje nekretnina. Ali Britanija u stakleniku je mnogo više od nepodnošljive ljetne vrućine. Progresivni klimatski slom utjecat će na sve i uvući se u svaki aspekt naših života. Prometna i energetska infrastruktura će pokleknuti pred napadima ekstremnih vremenskih prilika, čineći inače jednostavna putovanja sve problematičnijima, a nestanke struje normalnim dijelom svakodnevnog života. Zdravstvene usluge i ostale usluge dobrobiti posustajat će jer se deseci hiljada najranjivijih ljudi bore s rastućom vrućinom i vlagom, rastu slučajevi trovanja zbog kontaminacije hrane i vode uzrokovane vrućinom te nove bolesti prilagođene toplijim uslovima – uključujući malariju i denga groznica – steći će uporište. Predviđa se i eksplozija problema s mentalnim zdravljem jer životni uslovi za mnoge postaju sve očajniji, a pritisak na pojedince i porodice uzima svoj danak.
Splet suša, olujnih kiša i jake tuče, poplava i novih štetočina koje bujaju na vrućini uzet će ogroman danak usjevima u vrijeme kada će česti neuspjesi žetve i klimatski ratovi značiti nestalnu i nepouzdanu opskrbu iz inozemstva. Već smo vidjeli skokove cijena i praznine na policama supermarketa kao posljedicu sukoba u Ukrajini.
Klimatski slom donijet će mnogo gore. Jedna studija predviđa da će do 2050. godine svijet ponovno trebati upola manje hrane, dok bi prinosi usjeva mogli biti niži za čak 30%. Ovo je ni manje ni više nego recept za raširenu glad, socijalne nemire i građanske sukobe, a Velika Britanija vjerovatno neće biti imuna.
Vrućina i suša bit će karakteristični uvjeti „stakleničke“ Britanije, ali još će biti kiše. Ljeti će pljuskovi potaknuti konvektivnim olujama biti toliko jaki da će malo kiše prodrijeti u tlo, a većina će teći preko površine kako bi potaknula smrtonosne i razorne bujične poplave. U jesen i zimu nastupat će česti prodori snažnih, razornih oluja i takozvanih atmosferskih "rijeka", koje će donositi kiše koje traju danima, preplavljuju slivove i izazivaju riječne poplave biblijskih razmjera. Obalne zajednice vodit će izgubljenu bitku jer će veći i češći olujni udari, sve snažniji valovi i nemilosrdno povećanje razine mora potaknuti eroziju litica i trajno močvarno nisko ležeće terene. Razina mora sada raste za centimetar svake dvije godine, što je više nego dvostruko u odnosu na razdoblje od 1993. do 2002. godine. Za 80 godina sigurno će biti viši od jednog metra, a mogla bi se popeti za 2m ili čak i više. To bi Sjeverno more dovelo daleko u unutrašnjost, prijeteći posebno nizinskim zajednicama kao što su Boston i Spalding u Lincolnshireu.
Uz brzo smanjenje emisija, neizbježnost klimatskih promjena čini prilagodbu očajnički hitnom. Sada bi trebalo biti vrijeme za golema državna ulaganja u otpornu infrastrukturu i očuvanje zdravlja i dobrobiti – ali malo je znakova za to. Naš stambeni fond ostaje potpuno nespreman za nove ljetne temperature, a poplavne ravnice još uvijek se betoniraju za nova imanja; u međuvremenu, prometne i energetske mreže i dalje su opasno izložene hirovima poplava, vjetra i pretjerane vrućine. Također ne postoje planovi za nacionalnu vodovodnu mrežu koja bi mogla ublažiti buduće uslove suše. Suština je da se svaka odluka – od lokalne uprave naviše – mora donijeti u svjetlu izgradnje otpornosti na klimatske promjene, kao i na smanjenje emisija. Ali ovo se jednostavno ne događa.
Ako ste prestravljeni onim što ste pročitali, onda sam učinio ono što sam naumio. Previše nas još uvijek misli da će globalno zagrijavanje samo značiti da će svijet postati malo topliji i da ćemo se nekako provući kroz to. Ovo je jednostavno pogrešno. Zato se plašite, ali ne dopustite da to hrani inerciju. Umjesto toga, usmjerite emocije i upotrijebite ih da pokrenete svoj doprinos rješavanju klimatske krize. Stvari će biti strašne, ali - radeći zajedno - još uvijek imamo vremena spriječiti da opasna budućnost postane kataklizmička. Nadamo se da imamo.
Možda će vas riječi profesora McGuire navesti da pomislite kako govori o Velikoj Britaniji koja je ipak kilometrima daleko te se nešto slično ne može i neće desiti nama. Stvarno? Mislite da su kilometri prepreka onome što slijedi. Zanimljivo. Ako je već tako, vratimo se onda na predviđanja klimatskih aktivista koji su apokaliptične scene suša, poplava, požara, vrućina predviđali za 2050. i recimo samo to da su podobro fulili. Jer su te scene već pred nama, 28 godina ranije nego je predviđeno.
