Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa,
mi smo jedna velika hipnotisana gomila...
(PARTIBREJKERS)
Eksperti panično upozoravaju da nam prijeti ekonomska kriza, golema - pregolema.
Kao da već ne egzistiramo u Bosni.
Moraćemo, kažu, dodatno pritezati ionako stegnute kaiševe,
odricati se stvari kojih smo se već jednom odrekli,
smanjivati naše ozbiljno okraćale obroke.
Trebaćemo,
savjetuju nas,
pokušati zaboraviti čak i na redovne kupovine najnovijih turbofolk – tvorevina:
te savremene, općeprihvaćene i višenegopoučne bosanskohercegovačke lektire,
tog opijuma za narode,
prestati ih pomno preslušavati i citirati promuklim glasovima,
zatvorenih očiju, kao himnu, s pesnicom na drhtavim grudima,
ljuljajući se savijenih glava i razdrljenih košulja nad krcatim kafanskim stolovima.
Eksperti su, nadalje zabrinuti,
da ćemo, radi štednje električne energije,
uz škrtu svjetlost svijeće, biti primorani da ponovno čitamo mrske klasike ili
djela sjajnih bosanskohercegovačkih književnica/ka što smo ih,
odmah nakon položenog maturskog ispita, žive sahranili.
Karikaturalna vlada,
zasigurno,
ne misli poduzeti ništa pametno i suvislo sve dok voda ne dođe do grla.
A onda će istaknuti veliku zabrinutost i mudro obznaniti da je već kasno za bilo što.
Sve uhobolnije zvone oštri koraci naših tupih predvodnika.
Slijepo ih slušamo, ali, jasno je – slijepci nismo.
Stanje, nesumnjivo, izgleda zastrašujuće.
I ja, volšebnik, u špaliru za gubilište, u gomili razbaštinjenih i gologuzih,
strpljivo čekam da vrag odnese šalu, e da bi nam već jednom konačno odzvonilo.
Šta li nam onda preostaje?
To je trenutno nesaznatljivo.
Npr. možemo zbiti redove i nastupiti onako kako najbolje znamo i umijemo – pojedinačno.
Ako nizbogčega, a ono zarad budućnosti naraštaja što će svakako stići.
Ja ću, za primjer, odmah početi da se nazor smijem.
To je dokazano medicinski ispravno.
Arlaucima ću sopstvenim pokušati, istina nedostojno, zamijeniti turbomaterijale.
Logističku ću podršku i pomoć, pak, potražiti u licima najdražih.
Sin i kćerka će me nahraniti osmijesima umjesto doručka,
supruga decentnim išaretom kao zamjenu za ručak.
Sestre će mi spremiti sendvič od ponosa i pažnje za marendu.
Užinaću u ljudskom razgovoru sa svima njima.
Na koncu, nostalgično sjećanje na majku i oca postaće moja večera.
Evo, tako se kanim zasititi i utoliti ovu vučju glad za običnim, ljudskim životom.
A za novac i nekretnine ću se već nekako snaći.
