Roman “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine je vrlo netipičan. Rečenice su čudne, u njima često nema ni glagola ni pridjeva, kontstrukcija je takva da treba vremena da se navikne na takav stil pisanja.
Priča je ta koja privuče i zadržava pažnju. Mogli bi reći da je u pitanju još jedna knjiga o ratu, a isto tako da sve napisano o minulom ratu koliko ima sličnosti toliko ima i razlika. Svaki čovjek koji je osjetio rat, ima svoju priču, svaki grad svoju. Imali smo istog neprijatelja, a različita razna iskustva.
U romanu “Kad sam bio hodža” saznajemo priču jednog srednjoškolca koji se na početku rata zatekne na pogrešnoj strani, na Grbavici. Prije same agresije na BiH, u mnogim gradovima su se organizovali protesti protiv rata. Dok su jedni pjevali mirnodopske pjesme, drugi su već pozicionirali teško oružje oko gradova. U danima kada je već bilo jasno šta se dešava, glavni junak romana ode da vidi djevojku, u povratku ostaje na Grbavici gdje će provesti cijeli rat.
Bio je u radnom vodu, nosili namještaj iz opustošenih stanova, sahranjivali mrtve civile koje su zaticali u stanovima. Kada bi ih ukopavali znali su da je red da se nešto prouči, pomoli, kako ko zna i umije. Tako bi on, kako kaže izgovarao “nešto onako” kao čin ljudskosti. Zato se knjiga i zove “Kad sam bio hodža”.
Potresna svjedočenja o maltretiranju, progonima, pljačkama, silovanjima, ubistvima, preživljavanju, dobrim i poštenim ljudima kao i o ljubavi.
Svega ima u romanu Damira Ovčine kojeg svakako vrijedi pročitati.
Dijelovi iz romana:
(...)
Tramavaj trojka dopola pun u Nedžarićima. U njemu puno mladih ljudi. Dan vedar, ljudi na sve strane. Auta malo. Naših riječi puno. Ona dalje na Marindvor, ja na Pofalićima na vrata. Da se nađemo na Skenderiji oko tri. Crveni tramvaj sa žutim slovima dalje ka gradu. Ja prema Blagoja Parovića. Podne. Ispred ulaza onaj čovjek od neki dan kaže đe si drug.
Ode ti po nju i po vakom vaktu?
Nema vremena da živim još jednom.
Haj, živi! (...)
(...)
Šta radiš na Grbavici?
Objašnjavam
Ima prenaglašen sarajevski akcenat
Vidi vako, jarane! Jes ezdea?
Nisam
U zelenim beretkama?
Jok ja.
S kim živiš?
S ocem.
Đe?
Franca Prešerna 16. Aerodromsko, na Dobrinji.
Majka?
Umrla.
Digne pogled.
Kad prije?
Neki dan,
E pa žao mi je.
Fala vam.
Braće, sestre?
Nikog.
Ides na fakultet?
Četvrti razred.
Koja škola?
Elektrotehnička.
Banderaška?
Buća Potok.
Vojsku nisi služio, oženjen nisi, djece nemaš. Vidi se. Mi smo ovde vlast. Ti nisi kod kuće. Čudno je da si se pojavio baš jučer, kao, nemaš pojma šta se dešava i to. Ima puno špijuna, prave se da ne znaju ništa, a prenose đe su položaji i to. (...)
Damir Ovčina rođen je 1973. godine u Sarajevu. Za roman „Kad sam bio hodža“ dobio je Međunarodnu Nagradu „Mirko Kovač“ i Nagradu „Hasan Kaimija“.
S.M.
