Prođe Dan državnosti Bosne i Hercegovine u neviđenom šarenilu različitih manifestacija sa skrivenim ili otvorenim porukama lidera. Navikli smo na to da se prelijepa Bosna od nekih negira ili ne doživljava kao majka i rodna gruda, ali ona uprkos njima postoji i već hiljadu godina nedobronamjernim žilavo odolijeva.
Bilo je toga i prije, i svi su nestajali, a Bosna je opstajala.
Međutim u svoj zbrci oko Dana državnosti koju politika po pravilu samo zagadi, interesantno je bilo kako su taj praznični dan doživjeli obični ljudi. Lijepo vrijem je izmamio mnoge na škrto novembarsko sunce, pa su mnogi opušteni šetnjom gradom i prirodom praznikovali, uglavnom uživajući u neradnom i porodičnom danu. Lijepo i primjereno.
A ja, odlučio sam da prošetam do lokalnog spomenika partizanskim borcima iz Soline koji se nalazi preko puta mjesne škole. Umjesto da bude inspiracija za buduće generacije, zatekao sam ruiniran i zapušten spomenik čijih se tridesetak imena na pločama jedva i razaznaje. Bilo me je stid. Za šta oni živote dadoše?
Nije mi namjera da kritikujem direktora osnovne škole koja je preko puta spomenika i koji se nije udostojio izvesti učenike na čas istorije, niti da kritikujem udruženje boraca i simpatizera NOB-a, ali moram reći da me je pogodila ta opšta bezosjećajnost i izostanak sjećanja na one koji se suprostaviše i pobijediše fašiste. Bila je to krvava pobjeda.
Odlučio sam da uranim i da malo uredim i počistim spomenik koliko se to može uraditi bez plana i na brzinu.
Dok sam radio javi mi se stariji čovjek, pohvali i upita ko mi je naredio ili platio da to radim. Kada sam rekao da je Dan državnosti i da čistim spomenik onima koji su državnost Bosne stvarali, on sa uzdahom reče da je među poginulim borcima i njegov otac. Nedugo poslije njega naiđe drugi komšija i ponudi da me počasti pivom. I on ima rođaka među poginulim partizanima. Vidi se da je ljudima smetala zapuštenost, ali da ipak nije bilo onih koji će da pokrenu bilo kakvu akciju.
Spomenik je ove godine očišćen, međutim šta će biti iduće godine i šta će biti sa svakim drugim spomenikom palim partizanima. Pitam se da li su oni dali živote uzalud?
Očigledno se zaboravila ona zlokobnea izreka, da se istorija ponavlja samo onim koji iz nje ništa ne nauče.
Muris Bulić
