Zvali su ih Dobrim zbog nečeg što se moglo osjetiti bez puno riječi.
Čudili su se otkuda pa takav dobar kov, čvrst soj, odakle takvo harno jato.
Barbari su ih smatrali divljim plemenima jer nisu dali na sebe.
Ali, vrijeme mijenja dušu što se pušta...
Dobrota je postala suvišna,
od puno Dobrih su, kroz vrijeme,
postajali brojni naopaki što traže i nalaze taksirat.
Okalemljeni kako ne treba odabirali su drugu stranu,
i gdje će nego u zlo.
Ono je, otkako je dunjaluka, korov neuništiv,
prima se, gnijezdi i svija gdje ni zamisliti ne možeš.
Ma koliko dobra upilo.
Tako će biti da je,
kako shvatam kad promislim,
nestalo Dobrih Bošnjana.
Još ih se u pjesmama može naći,
u pričama oko vatre,
sasma rijetko u pogledima.
A zlo?
Ono je, poput kakve mračne šubare, odavno poklopilo dunjaluk.
Ne smiruje se.
K´o kaverna na plućima, odjednom se otvori na nemjestu.
Pa se sporo zatvara, usprkos mehlemima od dobrote.
Zato, ako danas naiđeš na Dobrog Bošnjana,
on će ti se učiniti smušen, nepripremljen za život.
Taj još nije svikao na borbu sa zvijerima skrivenim iza licemjerja.
Pitaćeš ga šta se zbilo sa cijelim narodom što se poput polena po Zemlji rasuo –
odgovora nećeš dobiti.
Umjesto toga vidjećeš izlaske Sunca,
bistre rijeke i stećke,
snažne ljude i zdravu djecu.
Omirisaćeš behar što ga miluje vjetar sa planine.
Čućeš smijeh,
tako dalek,
zaboravljen i stran.
