U Americi: Preminuo profesor Ljubomir Aždajić

Profesor Ljubomir Aždajić, prvi urednik Hrvatskog glasnika, preminuo je u devedesetoj godini života, 10. decemra u Americi gdje je živio dugo godina. Iako se posljednjih godina borio s bolešću, svakodnevno ga je krasio njegov neponovljivi i nesalomljivi duh, stil i humor.
Tuzlarije

O profesoru Ljubomiru Aždajiću, pisao je fra Petar Matanović:

Profesor Ljubomir Aždjić – vrlo je osebujan čovjek, nezaobilazan! Pravi intelektualac, enciklopedijskog znanja, dubokih hrvatsko–bosanskih-katoličkih manira. Svojim šeretskim i vrlo ineligentnim dosjetkama, znao se nositi sa izazovima vremena u kojem smo živjeli. Jako su mi godile njegove riječi, ali i tekstovi u njegovim komentarima. Kako mu je u korijenu prezimena bio orijentalizam, sam se je predstavljao kao Aždahoglu. Ili, kad ga je tv voditelj upitao zašto je u zelenom kaputu, duhovito je odgovorio: – e neće mi, vala, uzeti moju zelenu boju! Govorio je kako bosanski Hrvati u ovom vremenu trebaju imati frajlauf ( Freilauf) inteligencije, što je on, nesporno, imao: Uvijek je ciljao na bitno, tako da se pojedinac ili grupa u tim opservacijama prepoznaju, ali da se ne uvrijede. Što se tiče vjere, pa i nacije, govorio je da više pripada ekleziji (zajednici po rođenju), nego vjeri koju ta crkva ili određena nacionalna skupina, propovijeda. Uvijek sam bio začuđen kako je vješto, u vrlo kratkim Uvodnicima našega lista, prenosio naše razgovore, stajališta i poruke o aktualnoj društveno-političkoj i ratnoj situaciji u BiH i oko nje. Teško mu je naći ravna u tom poslu!

Mislim da ne bismo tada ni pokrenuli list, da njega nije bilo. Dolazili su i odlazili novinari različitih profesija. Predlagali, teoretizirali, a vrijeme je prolazilo. Profesor mi se često navraćao, kako se to kaže, na čašicu razgovora. Popili bismo po koju rakijicu ili čašu vina. Pričali o aktualnim zbivanjima u svijetu, a naročito u našem okruženju. Presudan dan (kada smo konačno odlučili pokrenuti list) je bio nakon moga povratka iz jedne mirovne misije između muslimanskog i hrvatskog dijela časnika Brčanske 108. HVO brigade.

Kako su se već pojavili prvi sukobi u Hercegovini i Srednjoj Bosni između vodstva (naglašavam vodstva ili političara, a ne naroda!) Armije BiH i HVO-a Herceg Bosne, i ovdje su se počeli pokazivati njihovi reperi. Naročito, u 108. HVO brigadi. Tim je povodom iz Tuzle u Brčanski kraj išla jedna mješovita delegacija, ispred vojske i civilnih vlasti. Jedini sam bio od vjerskih službenika. Nakon razgovora u Gornjem Rahiću, posjetili smo i župni ured u Zoviku. Tu sam po prvi put došao do njihova lokalnog ratnog lista, Glas Zovika. Bio je to za mene poticaj da, konačno, i mi započnemo sa svojim listom!

Po povratku sam zamolio g. Aždajića da on preuzme ulogu glavnog i odgovornog urednika. Obećavao sam da ću se pobrinuti za ostalo što treba, kako bi tiskali prvi broj našega lista: od suradnika do logistike. Nećkao se i pokušao izbjeći taj angažman, govorio je da to prelazi njegove, odnosno naše trenutne mogućnosti! Pokazao sam Glas Zovika i upitao – Možemo li mi tako nešto napraviti? Odgovorio je: – Možemo i bolje! Oduševljeno sam prihvatio: -Idemo na posao!

I tako je izišao prvi broj Hrvatskoga glasnika, oko 250 komada uoči Badnjaka, za promociju u hotelu Tuzla 23.12.1992. godine. Ostali dio je već bio na raspolaganju, na sami Badnjak, 24.12.1992.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI