U toku, a posebno na kraju 2022. godine, puno je ljekara otišlo u penziju, i iz Doma zdravlja i UKC-a Tuzla. Među njima je dosta odličnih ljekara, dobrih stručnjaka iz stare garde, iz vremena kada su se posebno cijenili doktori. Slušajući kako se sad neki školuju, zapošljavaju, kako se provlače kroz fakultet i poslije na poslu, ponekad se pitam ko će nas liječiti? Panika me uhvati kad vidim pored kakvih imena su zvučne titule koje su u njihovom slučaju titule koje nisu bazirane na stručnosti i znanju nego su plod često političkih igara i ambicija da se gura i gdje treba i ne treba.
Jedan od onih koji je sad otišao je prof.dr. Harun Brkić, neurohirurg. Sticajem okolnosti sam bila upućena u dio njegove karijere. Kao mladi specijalista u ratu je ostao sam, starije kolege su otišle, a on je ostao da radi sa mlađima, da zajedno razvijaju neurohirurgiju u ratnim okolnostima. Svi koji su tada radili, uključujući i ljekare i medicinske tehničare/sestre, vidjeli su povrede koje mnogi nisu vidjeli u toku cijele karijere, a i neće. Da je sreće da niko nikad ne radi u ratu, i ne vidi ratnu patologiju.
Znaju oni kako je bilo raditi kada se krpilo sa svim, imrovizovalo u nadi da će biti bolje. Dosta je onih koje znam, koji su radili bez plata, za paket, koji su bili tu kad je bilo najgore. Sjećam se bolničkog podruma sa bolesnicima koji su ležali na podu. Gajim posebna osjećanja i poštovanje prema onima koju su tada bili tu, ne mogu to zaboraviti.
Da se vratim malo na mlade penzionere. Nije to lako. Dolaziti na posao 40 godina i onda početi s novim životom. U 40 godina stane jedan život, prati se kako se kolege i kolegice upoznaju sa budućim bračnim partnerima, nižu se vjenčanja, rađanja djece, bolesti članova porodice, razvodi, smrti, vjenčanja djece, unučad. Zajedno se raduje i žaluje. Neki su prisniji s kolegama nego sa porodicom. Tolike godine se ustaje, sprema za posao i onda dođe dan kada se to ne mora.
Drago mi je da se sada živi drugačije, da se ljudi lijepo organizuju, i prožive još puno lijepih, sadržajnih godina. Oni koji su bili aktivni prije penzije, uglavnom ostanu i poslije.
I jedna moja kolegica, Indira Mehić Ismailovski, ispraćena je u baš zasluženu penziju. Znaju novinari i kamermani kako je bilo raditi u ratu, kako se radilo bez interneta i moderne tehnologije. Šta je informacija značila i koliko se ozbiljno pristupalo mnogo čemu. Možda sam i ja u godinama kada gledam drugačije, možda griješim, ali utisak je da su mlađe generacije prvo dosta samouvjerenije, hoće puno toga odmah i ne pokazuju poštovanje prema starijim kolegama koje je ranije bilo izraženo. Naravno nisi svi isti ali ima bahatosti koja mi se ne sviđa,
U svakom slučaju, novim penzionerima čestitam i želim da osjete još puno radosnih životnih trenutaka u novom životnom poglavlju.
Nisam nešto raspoložena jer sam čula da je Željan Pilavdžić preminuo. Čovjeka, koji je meni izgledao kao kad u knjigama opisuju jake, snažne muškarce, savladala je teška bolest. Bio je borac, baš kako se moglo vidjeti kad bi bio na terenu, onaj jaki, sportski duh. On i njegova supruga Enisa, kad bi sjedili ispred radnje, okruženi umjetničkim slikama, bili su nezaobilazni dio centra grada. Kad se izađe, tu su, kao što je do njih odmah i krojač Zonić sjedio. Tužno je kad odlaze ljudi koji su u gradu ostavili trag.
Pozdrav
S.M.
SLIKE TUZLE
Porodilište - u toku protekla 24 sata rođeno je 9 beba, 4 djevojčice i 5 dječaka
Hitna služba - u toku protekla 24 sata obavljene su 183 intervencije
Vatrogasci - PVJ Tuzla je imala 1 intervenciju
MUP TK - javni red i mir je narušen 3 puta, zabilježeno je 5 krivičnih djela i 9 saobraćajnih nezgoda
