Ovisnost o narkoticima i psihoaktivnim supstancama je sveprisutniji problem, iako nerijetko, zbog mnoštva drugih problema, padne u sjenu pa se o njemu dovoljno ne govori. No, tu je i sve više uzima maha. Provjerili smo kako ga prepoznati, kako se boriti i može li se iz te vrste ovisnosti izaći.
Ovisnost o narkoticima nije problem samo jedne osobe. Problem je to cijele porodice, bez obzira na to koji član je ovisnik, posljedice snose svi. Stručnjaci kažu da se pozadina problema u većini slučajeva može prepoznati upravo u lošim odnosima s porodicom, ali bez obzira na to, kada problem postoji, porodica je ta koja ga mora uočiti i djelovati.
“Porodica će primijetiti to promjenom ponašanja kod mlade osobe. Recimo, narušit će se red spavanja, koncentracija, smanjit će se komunikacija s okolinom, osobe mnogo manje komuniciraju s roditeljima i, prosto, dogode se promjene u određenim obrascima ponašanja”, objašnjava psihoterapeutkinja Alma Tihić.
Tako ovisnici bijeg od depresije, anksioznosti i stvarnog svijeta pronalaze u psihoaktivnim supstancama. Jednom kada ovisnost zaživi, iz nje je teško izaći, ali nije nemoguće. U Centru za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama u Lukavcu, u kojem trenutno boravi dvadeset korisnika, kažu da njihov jednogodišnji program odvikavanja i resocijalizacije pokazuje rezultate.
“Svjedočimo velikom broju naših korisnika koji su završili program i vratili se u porodicu. Nedavno smo bili u jednoj takvoj posjeti u Sarajevu, korisnik se vratio u porodicu, na posao, supruzi i djetetu”, navodi Mevludin Joldić, direktor Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama Lukavac.
No, iza toga stoje posebno osmišljene terapije kojima korisnici dobrovoljno pristupaju. Razgovori sa stručnjacima, prihvatanje problema i rad na njegovom rješenju, radno-okupacione terapije i mnogi drugi načini oporavka u čijem središtu je emocija kroz koju ovisnik prolazi.
“To zahtijeva veliku stručnost, posvećenost, profesionalnost i inovativnost, velike zalihe ljubavi prema čovjeku”, ističe Joldić.
Zbog toga je važno da se na ovisnika ne vrše represivne mjere nego da mu se pruži podrška i razumijevanje. Posebno onda kada pokaže želju za izlječenjem.
“Svako od njih se suočava s emocijama, i negativnim, od otuđenja, usamljenosti, tuge, depresije, jer sam proces izlječenja je jako trnovit i težak”, naglašava somatopetkinja prof. dr. Edina Šarić.
Iako je potreba za ovakvim ustanovama velika, na području Tuzlanskog kantona osim ovog, više ne postoji nijedan. Situacija nije bolja ni u drugim kantonima gdje postoji jedan ili nijedan centar, a liste čekanja su sve duže. Pitanje je koliko se može čekati na izliječenje?
